Neću na prosvjed, ne puca se

Gdje su vatrogasci, prosvjetari, medicinari? Gdje je vojska svih onih nezadovoljnika-ovisnika o kojekakvim proračunima koji u pravilnim vremenskim razmacima izlaze na ulice i traže svoja prava, pri tom tražeći razumijevanje i podršku građana u rješavanju svojih problema? Gdje su sindikati ove ili one profesije, gdje su studenti?

Nitko od njih nije bio na prosvjedu građana na Španjolskom trgu u Mostaru s kojeg se, uz već poznate zahtjeve o usvajanju državnoga zakona o jedinstvenom matičnom broju, tražio i odlazak vladajućih garnitura s vlasti.

Šačica mostarskih prosvjednika potpomognuta već prekaljenim poluprofesionalnim demonstrantima iz Sarajeva uspjela je održati koliko-toliko suvisao prosvjed na mostarskoj ''ničijoj zemlji'' u središtu grada.

Med i mlijeko

Mediji su posvetili veliki prostor mostarskim prosvjedima, no Mostarci su još jednom zakazali. Najradije bi da ih netko riješi okova grada slučaja. Dok se to ne dogodi, mirno i dostojanstveno će se nastaviti ispijati kave i ogovarati ''one s one strane''.

Analizirajući strukturu prosvjednika koji su se okupili na Španjolskom trgu, neupućenom promatraču se može učiniti kako Mostarom i Hercegovinom teku med i mlijeko. Pojavilo se tu nešto srednjoškolaca, pokoji student, nešto malo majki s djecom, a najviše novinara.

Nije bilo ni uposlenika kulturnih institucija koje neprestano kukaju kako im iz raznih proračuna kapa premalo para, ni prosvjetara i medicinara koji svako malo organiziraju štrajkove.

Nije bilo ni radnika Šuma Herceg Bosne koji godinama nisu primili plaću, ni obespravljenih medijskih djelatnika Radija Herceg-Bosne ili već zaboravljene Hercegovačke televizije. Nije bilo ni uposlenika kulturnih institucija koje neprestano kukaju kako im iz raznih proračuna kapa premalo para, ni prosvjetara i medicinara koji svako malo organiziraju štrajkove i djeci oduzimaju pravo na obrazovanje i liječenje. Nije bilo ni studenata koji plaćaju besplatno studiranje, niti nezaposlenih, niti bilo koga tko je na neki način u ovoj zemlji obespravljen.

Očekivalo se još puno prije nego se počeo širiti val poluorganiziranih prosvjeda zbog problema sa zakonom o JMBG da će Mostar na noge podignuti vatrogasci i ostali korisnici gradskog proračuna. Oni su u ovoj godini dobili tri ili četiri plaće, a potpuno je neizvjesno hoće li te plaće primati i u buduće, jer se u Mostaru, prosto rečeno, ne zna ni tko pije ni tko plaća. Čini se kako još domalo nitko neće ni plaćati, jer nema Gradskog vijeća, gradonačelnikova uloga je karikaturalna, javne novce nema tko ubirati...

Ne puca se

''Dobro je, ne puca se'' i ''dobro je dok ima posla'', suludi je alanfordovski moto kojim se stanovnici ove zemlje orijentiraju u životu. A možda smo jednostavno svi korumpirani. Korumpirao nas je sustav koji bismo tobože trebali mijenjati. Kad su se u posljednjih desetak dana stvorile barem nekakve okolnosti da stanovništvo ove zemlje masovno izrazi svoje mišljenje o onima u čijim guzicama bi se većina voljela naći, pokazalo se da se većini iz tih guzica ne izlazi. Objelodanjeno je, ako netko to ranije nije vidio, da je vlast kristalni odraz nas samih, stanovnika ove zemlje.

Tako je Bakir Izetbegović, bošnjački princ, prije nekoliko dana okupio nekoliko tisuća vrlih Bošnjaka na platou Podveležja iznad Mostara te im pojasnio kako je zalaganje za treći entitet zalaganje za zločinački poduhvat i da mrski Hrvati neće mostarskim Bošnjacima određivati hoće li živjeti u jedinstvenom ili podijeljenom Mostaru. Za tu dubokoumnost i brigu za Bošnjake, princ će zasigurno biti nagrađen silom glasova.

Nije se katolička crkva sjetila dignuti glas protiv onih zbog kojih im je stado sve manje, a ono malo što ga ostaje sve siromašnije. Isto tako, katolička crka je organizirala mise i pozvala dobre katolike da se molile Svevišnjem za oslobađanje ''hercegbosanskih uznika'' koji su stvorili sve preduvjete da danas Hrvate i u Bosni i u Hercegovini spominjemo samo u kontekstu najnovijeg vala iseljavanja iz zemlje svojih djedova. Nije se katolička crkva sjetila dignuti glas protiv onih zbog kojih im je stado sve manje, a ono malo što ga ostaje sve siromašnije.

Ne valja vlast, treba mijenjat' narod

Politički i duhovni predstavnici Srba, pak, zadovoljno, po tko zna koji put, trljaju ruke. Dok tužni roditelji sahranjuju svoje čedo, Nebojša Radmanović kao udarna igla Dodikove klike nastoji od BiH napraviti ograđeni geto iz kojeg nitko neće moći izaći, niti ući u nj.

Ako je stanovništvo ove zemlje, uključujući i sve ''prave Hrvate, Bošnjake i Srbe'', zadovoljno takvim stanjem, onda nam zaista svaka čast. Pokazujemo da nama promjene ne trebaju, štoviše, trebamo se otvoreno početi boriti protiv njih. Oni koji već nisu na državnoj, proračunskoj sisi, trebaju izaći na ulice i tražiti svoja ''proračunska prava''.

Stanovništvo ove zemlje mora napokon pogledati sebi u oči u razumjeti da su oni gore samo odraz nas koji smo dolje. Dok se mi ne promijenimo, ne možemo očekivati da će se oni mijenjati, jer kad ne valja vlast, treba mijenjat' narod.