Prošlo je četvrt stoljeća od održavanja referendum za neovisnost Bosne i Hercegovine na kojem je od 64 posto građana koji su se odazvali glasanju, 99,44 posto glasalo "za" neovisnost.

Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?".

Referendum o neovisnosti, održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti BiH, ali je bio i uvod u troipolgodišnji krvavi rat, agresiju na BiH koja je odnijela više od stotinu tisuća žrtava, dok je više od milijun građana Bosne i Hercegovine protjerano s ognjišta.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. ožujak proglašava Danom neovisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. ožujka 1995. godine, tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Prethodno je Zakon o 1. ožujku donijela Skupština RBiH, 28. veljače 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan neovisnosti obilježava samo na dijelu teritorije BiH, u entitetu Federacija BiH.

Disolucija SFRJ i pregovori

Odluka o održavanju referenduma o neovisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile neovisnost. Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz krize, ali i vrijeme kad su se ratna događanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije u rujnu 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

U BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. listopada 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. siječnja 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u kolovozu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. studenog 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu.

U nizozemskom Den Haagu je 5. studenog 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. Praktično, to je značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.

Europska zajednica je 16. prosinca 1991. usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. prosinca apliciraju za status neovisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao neovisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o neovisnosti pod međunarodnom kontrolom.

Vođena tim uvjetom, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. siječnja 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, donijeta je odluka o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.

Odluka o referendumu i prijetnje

Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili zasjedanje.

Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić, osuđen za ratne zločine i genocid u BiH pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, uputio muslimanskom narodu.

"Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se obrani, ako bude rat ovdje", poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. listopada 1991. prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu.

Na ovu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH.

"Njegov (Karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji... Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više nitko. Neće, možda, nitko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Europe i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi", istakao je Izetbegović.

Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.

Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da sudjeluju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotostavljale referendumu, a mnogi od njih bili su i naoružani. Mediji izvještavaju o zaprekama na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.

Ipak, na referendum su izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima. Prema novinskim izvještajima, prvog dana referenduma Srbi iz Jajca su izašli na glasanje u naseljima bare, Volijak i Pijavica... Navodi se da su u Tuzli glasali građani svih nacionalnosti... Drugi dan referenduma počeo je u opuštenijoj atmosferi jer je stigla vijest da su noć prije sklonjene barikade na Komaru.

Miro Lazović, jedan od osnivača Foruma parlamentaraca BiH 1990, u vrijeme referenduma zastupnik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova obitelj bili su izloženi izravnim prijetnjama. Lazović, koji je sve vrijeme opsade i rata ostao u Sarajevu, kazao je jednom prilikom kako će „1. ožujak ostati jedna od najsvjetlijih točaka u povijesti BiH“.

Napad na suverenu i međunarodno priznatu BiH

Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio: „Mislim da možemo da kažemo da smo, ne samo suverena i neovisna država nego i međunarodno priznata država.“

Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. U predvečerje 1. ožujka na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu.

Narednog dana grad je osvanuo potpuno blokiran. Krizni stožer SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i neovisne BiH. Dnevni list "Oslobođenje" osvanuo je s naslovnicom: "Barikade protiv Sarajeva".

No, bh. patriote su se brzo organizirale i odgovorile na barikade. Sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirani ekstremisti s barikada počeli povlačiti...

Šestog ožujka 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma.

"Na osnovu člana 28. Točke 6. Zakona o referendumu (”Službeni list SRBiH”, br 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. ožujka 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine i iste objavljuje:

Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz općinih biračkih popisa 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u općinski birački popis 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je "PROTIV" glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.

Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. ožujak 1992.)."

Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao neovisne države. Zemlje članice Europske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. travnja 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. travnja.

Bosna i Hercegovina je 22. svibnja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

No, već prvih dana bh. neovisnosti počeli su napadi na Sarajevo i cijelu BiH…

Ratni pakao okončan je tri i pol godine kasnije pregovorima u američkoj vojnoj bazi Right Patterson u gradu Daytonu, a potom potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma, 14. prosinca 1995. u Parizu.

Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. No, priznato je i njeno unutarnje teritorijalno ustrojstvo koje znači podjelu na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine (51 posto teritorija) i Republiku Srpsku (49 posto).

Alija Izetbegović možda je najbolje opisao postignuti mirovni sporazum: "U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići."

Nedostaci i alternative Daytonu

Daytonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio, na snazi su do danas. Komplicirano državno uređenje, sa 14 parlamenata i vlada na različitim razinama vlasti, gomilanje administracije I višestruka podjela nadležnosti, značajna su prepreka ekonomskom i svakom drugom napretku BiH.

Proteklih godina bilo je i pozitivnih iskoraka u namjeri da se poprave nedostaci daytonskog Ustava. Među njima je odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Odluka je provedena na način da su izmijenjeni entitetski ustavi u smislu uvođenja jadnakopravnosti tri naroda u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Suštinski konstitutivnost sva tri naroda na području cijele države i u svim sferama nikad nije zašivjela.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 2009. presudu u predmetu Sjedić – Finci protiv BiH. Implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi).
Presuda nije provedena u djelo.

U godinama prije, formirano je državno Ministarstvo obrane i Oružane snage BiH koje su danas na takvom niovu obučenosti da sudjeluju u međunarodnim mirovnim misijama pod vodstvom NATO-a.

Odluka o upisu vojne imovine na državu, kojom bi bio otkočen put ka članstvu u NATO, odnosno dobijanje Akcijskog plana za članstvo, na čekanju je.

BiH je 15. veljače 2016. godine predala aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji, koja je usvojena u rujnu te godine. Taman što se stišalo slavlje i povodom tog čina, stigla je nova kriza povodom predaje zahtjeva za reviziju presude u predmetu BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu kojem se protive restavnici srpskog naroda u institucijama BiH.

Četvrt stoljeća od referenduma o neovisnosti BiH, u zemlji su aktivne politike koje ne odustaju od zapaljive retorike koja poziva na unutrašnje podjele i teritorijalni preustroj po etno-nacionalnom principu…

U vremenu kad je političko vodstvo sve razjedinjenije u pogledu budućeg unutarnjeg uređenja zemlje, kad se konsultacije o budućem unutarnjem ustroju BiH održavaju sve češće izvan državnih institucija, pa i izvan granica BiH, put ka euro-atlantskim integracijama umjerene snage u zemlji vide kao najoptimalnije rješenje.

Prvi ožujak obilježava se samo u Federaciji BiH kao Dan neovisnosti BiH, dok se taj praznik ne obilježava u entitetu Republika Srpska.