Žrtve nasilja između šutnje i sustava koji kasno reagira

U prvih pet mjeseci ove godine, na prijedlog Tužiteljstva Kantona Sarajevo, sud je odredio pritvor za 25 osoba osumnjičenih za nasilje u obitelji, dok su u 29 predmeta izrečene mjere zabrane i druge zaštitne mjere s ciljem sprječavanja daljnjeg nasilja.

Tužitelji Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo od 1. siječnja do 11. svibnja podigli su 62 optužnice zbog kaznenog djela nasilja u obitelji. No, istodobno, velik broj predmeta i dalje se završava bez kaznenog progona, najčešće zbog nedostatka dokaza ili zbog toga što oštećene osobe koriste zakonsko pravo da ne svjedoče.

Strah kao prepreka svjedočenju

"Samo u protekla četiri i pol mjeseca ove godine donesena je 121 odluka, i to 94 naredbe o neprovođenju istrage i 27 odluka o obustavi istrage, jer žrtva nasilja u obitelji nije željela svjedočiti”, priopćeno je iz Tužiteljstva Kantona Sarajevo.

Najčešći razlog za šutnju je strah žrtve i svijest da adekvatna sustavna zaštita često izostaje.

"Zašto postoji strah od svjedočenja? Žrtva se boji da joj se neće vjerovati, da će se njezino svjedočenje uspoređivati, da bi ono moglo izazvati još veću agresiju nasilnika. Ona često zna da neće moći biti izmještena, da joj neće biti osiguran siguran prostor, a i kada bude, pitanje je koliko vremena treba da uđe u sve te sustave”, rekla je Jadranka Miličević, direktorica Fondacije CURE za BHRT.

I kada se žrtva ohrabri i nastavi sudski postupak, procesi često traju presporo. Predstavnici civilnog društva upozoravaju kako nije rijetkost da se ročišta odgađaju ili da žrtva ne bude na vrijeme obaviještena o njihovu održavanju.

"Mora postojati brža reakcija. Potrebno je provoditi sve ono što piše u zakonima, ali odmah, a ne da se postupci stalno odgađaju dok žrtva ne strada, ne odustane ili se ne vrati nasilniku jer više nema ni financijske mogućnosti. Iako ih je možda imala na početku, postupak predugo traje. Svaka prijava se plaća”, upozorila je Miličević.

Sustav ovisi o iskazu žrtve

Pravna praksa pokazuje kako od 100 slučajeva, u više od 50 žrtve odustanu od davanja iskaza, navodi odvjetnica Adna Dobojlić. U takvim situacijama tužiteljstvo često nema dovoljno elemenata za nastavak postupka, što otvara pitanje ozbiljnog sustavnog problema.

"Mislim da se to mora sustavno promijeniti. Kada policija intervenira, žrtvu treba odmah uputiti na pregled u klinički centar kako bi se nalazi odmah osigurali, a tužiteljstvo u tom slučaju trebalo bi postupati po službenoj dužnosti, neovisno o tome želi li žrtva svjedočiti ili ne. Kada se nasilje u obitelji dogodi jednom, najvjerojatnije će se ponoviti. Svi ti predmeti u kojima žrtve ne žele dati izjavu često se ponovno pojave”, rekla je Dobojlić.

Sociolog Vladimir Vasić upozorava kako se u takvim okolnostima stvara začarani krug u kojem se bilježi statistika, dok se stvarna zaštita žrtava često odgađa. Nadležni se, kaže, najčešće pozivaju na nedostatak novca i kapaciteta, no prostor za promjenu postoji u edukaciji i izgradnji drukčijeg odnosa prema nasilju.

"Nasilje se i dalje promatra kao privatna stvar, a percepcija nasilja često se mijenja tek kada se dogodi tragedija”, ocijenio je Vasić.

Dodaje kako problem nije samo u strahu žrtava, nego i u reakciji institucija.

"Da se ne lažemo, ima slučajeva kada žena dođe u centar za socijalni rad, policiju ili tužiteljstvo, pa i tamo dobije hladan odgovor. Uvijek teret stavljamo na ženu. Ona odustaje zbog straha, to jest jedan dio problema, ali što ako nemamo dovoljno razvijen osjećaj kod ljudi koji trebaju procesuirati takve slučajeve?”, pita Vasić.

Kazna dolazi prekasno

Zakonske izmjene prepoznaju femicid kao teško ubojstvo za koje je zapriječena kazna dugotrajnog zatvora do 45 godina. Riječ je o ozbiljnoj kazni, no ona dolazi tek nakon najtežeg ishoda.

Upravo zato stručnjaci i organizacije civilnog društva upozoravaju kako sustav ne smije čekati završnu točku nasilja. Ključno pitanje ostaje kako zaštititi žrtvu prije nego što šutnja, strah i spora institucionalna reakcija prerastu u novu tragediju.