Ratni zločin u Nevesinju: "Vjerovao sam da žene neće dirati"

Mušan Šarančić iz Nevesinja proveo je dva mjeseca u zatočeništvu, gdje je proživljavao torture, izgubio suprugu i majku, za čijim posmrtnim ostacima i danas traga, te ne krije nezadovoljstvo što odgovorni za zločine na ovom području nisu procesuirani više od 30 godina nakon završetka rata.

Prije rata, kaže Šarančić, stanovnici njegova sela Čanje živjeli su jedni uz druge, bez obzira na nacionalnost.

"Kuće su se gradile, štale su se gradile. Išli naši, kumovali zajedno, šišali djecu. Sve je tako bilo do samog napada", prisjeća se Šarančić.

Tko nije pobjegao na vrijeme...

Prema njegovu mišljenju, za tadašnju situaciju na području nevesinjske općine ključno je bilo formiranje srpske paravojne formacije "Karađorđe", nakon čega je lokalnom srpskom stanovništvu podijeljeno oružje. Potom su, kaže, počele pucnjave. Preko dana je, tvrdi, sve bilo u redu, dok bi se navečer pucalo po selu.

Više od polovice stanovništva napustilo je Čanje prije napada. Oni koji su otišli 15. lipnja 1992. uspjeli su se spasiti, dok su preostali pokušavali pronaći način izaći iz okruženja. Šarančić i njegova obitelj bili su među onima koji su ostali. Zarobljeni su navečer 17. lipnja.

Muškarci su, prema njegovim riječima, odvojeni od žena i odvedeni u kinodvoranu Doma kulture u Nevesinju, dok su žene prebačene u "Alatnicu". Među njima je bila i Šarančićeva supruga, tada u petom mjesecu trudnoće. Bio je to posljednji put da ju je vidio.

"Nisam vjerovao kako ću se ja izvući, ali sam vjerovao kako žene neće dirati", priča Šarančić.

Kasnije mu je sestra ispričala kako su u "Alatnici" prozvali Mušanovu suprugu i rekli da je vode. Mušanova majka ustala je i rekla da je ostave, ali su ih potom zajedno odveli. Šarančić kaže kako vjeruje kako njegovu majku možda ne bi ni odveli da nije pokušala zaštititi njegovu suprugu.

Dok su žene odvedene u "Alatnicu", muškarci su sprovedeni u kinodvoranu Doma kulture u Nevesinju. Šarančić se prisjeća kako su na zidovima zatekli tragove krvi ljudi koji su prije njih dovedeni i pretučeni, a među stvarima koje su pronašli bile su i brojne osobne iskaznice. Na temelju toga zaključili su kako su u dvorani prije njih boravili drugi zatočenici, a pretpostavljaju kako su to bili stanovnici Žulja, sela koje je napadnuto istoga dana.

Zlostavljanja na sve strane

U kinodvorani su, prema njegovu svjedočenju, fizički zlostavljani. Kasnije su ih vezali i ukrcali u vojno vozilo kojim su prebačeni u Bileću. Zlostavljanje se nastavilo i tijekom puta.

"Kada smo dovedeni u Bileću, onda je maltretiranje trajalo cijelu noć. Izbacivali su nas, udarali kundacima, nogama, nema čime nisu. Svi smo bili krvavi", prisjeća se Šarančić.

U vojarni "Moša Pijade" uvjeti su, prema njegovu svjedočenju, bili iznimno teški. Hrana je bila oskudna, a i kada bi im donosili obroke, oni su često bili vreli i morali su ih pojesti u kratkom vremenu.

"Jedna kriška i nešto poput graha ili bilo čega. Morali smo jesti vrelo, tako da ti izgori i nepce. Ako ne pojedeš, onda slijedi maltretiranje", govori Šarančić.

Prisjeća se i žena koje su im se predstavljale kao medicinsko osoblje. Međutim, tvrdi, zatočenici koji bi im se požalili na zdravstvene probleme kasnije bi bili premlaćeni. U vojarnu je, prema njegovu svjedočenju, dovedena i jedna Hrvatica, koju su vojnici prisiljavali na seksualne odnose sa zatočenicima. Šarančić je to odbio, nakon čega je, kaže, pretučen.

U Bileći je proveo dva mjeseca, a nakon izlaska iz zatočeništva saznao je za stradanje članova svoje obitelji. Njegova supruga i majka su ubijene, dok su mu se otac, brat i sestra uspjeli spasiti. Posmrtne ostatke supruge Sabire pronašao je u mjestu Grebak iznad Nevesinja. Nakon što je DNK analizom potvrđeno da je riječ o Sabiri Šarančić, pokopana je u Sutini kod Mostara.

Majku nije pronašao

Unatoč brojnim svjedočenjima i godinama provedenima u potrazi za pravdom, Šarančić smatra da je za Nevesinje procesuiran mali broj odgovornih, osobito ako se uzme u obzir opseg počinjenih zločina.

Svjedočio je u predmetima za zločine počinjene u Nevesinju koji su vođeni pred Sudom Bosne i Hercegovine, a u jednom od njih nekadašnji načelnik trebinjskog Centra službi sigurnosti Krsto Savić pravomoćno je osuđen na 17 godina zatvora, piše Detektor.

Bivši pripadnici Vojske Republike Srpske Boris Bošnjak, Miodrag Grubačić i Ilija Đajić osuđeni su na ukupno 12 i pol godina zatvora zbog nečovječnog postupanja prema civilima zatočenima u vojarni "Moša Pijade" u Bileći.

Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, u sklopu vojarne Jugoslavenska narodna armija krajem 1991. formirala je vojni zatvor, koji je kasnije dobio namjenu zatočeničkog logora, kroz koji je od svibnja do 18. kolovoza 1992. prošao velik broj zatočenih osoba, najvećim dijelom civila nesrpske nacionalnosti s područja Mostara, Nevesinja, Gacka i Stoca.