Rezultati po tagu: Putujte s nama

Crkva posvećena svetom Roku na brdašcu iznad naselja, sagrađena 1739. na temeljima još puno starije crkve, sravnjena je sa zemljom 1962. Tito, kažu, nije znao za rušenje niti ga je odobrio.

Jedino mjesto, takva mi dojava stiže, gdje je siroti Matija ostao bez ulice je Mostar; nije da ga u srcu Hercegovine ne cijene već se našao u krivoj ulici koja se danas zove Franjevačka.

Penjem se i do velebnog spomenika Spartaku, znamenitom tračkom gladijatoru i vođi robovskog ustanka protiv Rimljana – predaja kaže da je, 111 godina prije Krista, rođen negdje u ovom kraju.

Već negdje spomenuh kako Ibrica Jusić jednom u Kotoru, između dvije pjesme, reče da su „Kotor i Trogir mali Dubrovnici“. Prepoznao je to i UNESCO, proglasivši gradsku jezgru svjetskom kulturnom baštinom.

Nasred rijeke stijena, nasred stijene kućica. Čardak, ni na nebu, ni na zemlji, već na stijeni i vodi. Nisu o njoj uzalud pisali "National Geographic" i "Daily Mail", ne viđa se često ovako nešto.  

Hristo Georgiev se čudi kad mu kažem da je kod nas, koliko znam, ostao jedan jedini majstor opančar, onaj Visočanin što ga zovu Brk, i da se opanci što se prodaju kao suvenir ustvari uvoze iz Srbije.

Pravi razlog što uopće spominjem HE „Jaruga“ nije sadašnja proizvodnja struje već to što je utemeljena 1895. – druga je najstarija na svijetu i najstarija u Europi, a Šibenik je imao struju prije Pariza i Londona!

Ovdje su tezge „dobacile“ doslovno da samog ulaza u tekiju, što, očito nikom ne smeta. Blagaj je prije 13 godina nominiran za UNESCO-ov popis svjetske baštine, ali teško će tamo s pijacom na vratima svetišta.

Bugarska pravoslavna crkva smatra da je Vangina vidovitost i sve vezano za to dolazila od demonskih sila i zlih duhova, ukratko, od samog đavla, pa hram nikad nije službeno blagoslovljen.

„Shancheva“ se nalazi u nekadašnjem katoličkom dijelu grada, gdje je 1833. godine kuće imalo 57 dubrovačkih i saskih porodica, taman na granici s nekadašnjim židovskim kvartom.

Usput mi kroz glavu prolaze sva ona upozorenja na ulazima u manastire i crkve. Kod Ioane i Kirča je opušteno, on do pasa gol, radi momak, a ima više od 30 stupnjeva, ona u kratkoj haljinici. Ljubav.

S druge strane moderne prometnice prema Kninu podignut je, kao vojničko vježbalište, ali i da građanstvu ne bude dosadno, monumentalni amfiteatar. Za njega se nije znalo sve do 2003. godine...

Ako bi ijedna općina u našoj zemlji mogla živjeti od turizma, to bi bila Krupa. Ne živi, budući da, za početak, nije općina. Bila je to do 1963., obuhvaćajući tada još 13 sela, a onda je dokinuta.

U Ninu se, kaže predaja, krunilo sedam hrvatskih kraljeva, a svi bi nakon krunidbe s pratnjom dojahali u Prahulje, popeli se na plato ispred crkvice i zasjekli mačem na sve četiri strane svijeta.

Na drugoj putokaznoj strani najprije ću sresti zmiju. Zalegla posred puta, kao ona bakica u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, i ne miče se.

„Da je taman Jovo il' Ivo, a ne Božićko, sad je u našem mezarju i naš je, je l' tako?!“ Naravno da jest, kao da uopće ima potrebe za raspravom. Piva je tuzlanska i očito nije bezalkoholna.

Za Čapljinu godinama, svakome ko me ima živaca slušati, uporno tvrdim da je najuređeniji grad u našoj zemlji. Nakon što tu provedem nekoliko dana, nisam baš siguran da i dalje mislim isto.

Za kraj ostavljam susret s Mešom i Ismetom. Kome treba navoditi njihova prezimena, tomu je uzalud pričati bilo što o njima. Nigdje nikog oko nas, prazno je i pusto. I tišina. S ovakvim je užitak i šutjeti.

„Na ovoj spomen ploči“, tako stoji, „ispisana su imena naši naj bolji i nikad nezaboravljeni komunista i dragi drugova koji su nevino stradali od munje groma“

Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ktitor manastira Veselinje, Veselin Naerlović, umro je 1993., i to, začudno, u zrakoplovu kojim je letio želeći posljednji put, makar i u jeku rata, vidjeti svoj kraj.

Na nekim od križeva još se vide i natpisi iz 19. stoljeća s i sad prisutnim prezimenima, a na jednom raspoznajem da je pokojnik, neki Petar Malić, umro „1814. od kughe“ i da je imao „godina 24“.

Daju mi bocu da probam, voda malo tukne na pokvarena jaja. Čekajte, ljudi, ovoliki grad, valjda ima vodovod? Ima, gospodine, tom vodom iz vodovoda nas truju! Pitajte bilo koga u Lukavcu, svi će vam to reći.