Rezultati po tagu: Putujte s nama

Promiču pored nas stare crkve, svaka je, ma i samo njihovi portali, u vrijeme gradnje vrijedila stoput više nego ono malo crkvica koliko su ih Osmanlije tolerirali u Bosni i Hercegovini, više nalik siromaškim potleušicama nego bogomoljama.

U Lešju se ne može zaobići niska zvonara s deset zvona, sagrađena na temeljima za koje se vjeruje da su ostaci kule Orlovića Pavla, jednog od mitskih junaka Kosovskog boja

Ljudi na našim prostorima idu na godišnji odmor, a sveci su u doba socijalizma nerijetko odlazili na višegodišnji odmor. Tako je bilo i u Bjelovaru: „narodna“ vlast je svetačku četvorku 1945. maknula s glavnog trga i zbacila je u mračne podrume.

Istini za volju, ne znam koja crkva je u nebesa poletjela prva, Lovrina ili Spiridonova, uglavnom su se negdje gore, među oblacima, morale sresti i kršćanski se zagrliti u inat svojim rušiteljima.

Nazebli i podbuhli svetitelji i proroci nas onosvjetski motre pitajući se ima li i u kom od nas vjere i koliko je zrno gorušičino ili smo ovdje iz puste ovosvjetske znatiželje.

Turci su dali dozvolu za gradnju, i to samo zato što je kćerka glavnog među bojarima, nekog Georgija, bila udana za bogatog carigradskog trgovca, dakako Turčina, pa je umolila muža za „štelu“, a oca da se dadne na posao, kako bi sprala grijeh „poturčenja“

Jeste li znali da u Moslavini postoji Općina Hercegovac? Nabasah na nju vozikajući se Moslavinom, točnije oko Garešnice, od koje je, prema sjeveroistoku, u pravcu Velikog Grđevca i Grubišna Polja, udaljena kojih desetak minuta vožnje.

Posjet svetištu Ta'pino nije mala stvar, odleti živ čovjek u oblake i potpuno iskoči iz realnosti. Da sa mnom nije Ona, vjerojatno ne bih ni primijetio: autor mozaika i u Mostaru i u Ta'pinu je isti, slovenski isusovac Marko Ivan Rupnik!

Dobro Lazar, ali gdje mu je Milica? Eno je izvan Lazareva grada, u Kruševcu, na jednom malom trgu, sama, kao da je već među monahinjama, a po odjeći se vidi da nije, tužna i sjetna, ali ne baš nevesela.

Lom Palanka, kako je malo naselje zabilježeno na kartama, bit će začeta nakon što dvojica gubitnika u pokušaju osvajanja Beča 1683. godine, izvjesni Kara Mustafa i Murat beg, Dunavom stignu ovaj kraj.

Da se Napoleon nije „zaletio“ na Maltu, ko zna dokad bi se u Inkvizitorskoj palači krojile sudbine mnogih, od visokih crkvenih prelata do običnih ljudi, ali je 1798. i inkvizitorima i čitavom ivanovskom redu na otočju  došao kraj.

Zaklepički čardak nekad je bio dvostruko veći. Kad bi se dio porodične zadruge odlučio odvojiti ili odseliti, samo bi rasklopio svoj dio kuće i zaprežnim kolima ga odvezao na novo mjesto! E, baš nevjerojatno!

Crkvu je blagoslovio Tarsicio Bertone, talijanski kardinal i jedno vrijeme državni tajnik Svete Stolice, nama poznat kao autor dokumenta Vatikana o Međugorju u kome je vidjelice i one koji ih „guraju“ nazvao sektom koja iznuđuje novac od vjernika.

Stari dio lječilišta je u godinama prije Drugog svjetskog rata bio stjecište bugarske elite, a u zgradu kasina, zbog toga nazvanu Kraljevski kasino, svraćao je, zapisano je, i bugarski princ Kiril.

Mdina je, ustvari, Medina, ime su joj dali Arapi. Medina znači prosto Grad, a Rabat, što ju je zarobio sa svih strana, znači predgrađe. Najbliži susjedi Talijani zovu je, pak, Città Vecchia (Stari grad) ili Città Notabile (Važan grad).

Vidio sam po uljuđenoj Europi velikih, ali se ne sjećam rozete veće od ovdašnje. U maloj Čazmi – da ti pamet stane! A biskupski kaptol… Uništio ga je malo prije sredine 16. stoljeća „naš“ Malkoč-beg.

Tito i Gamal Abdel Naser i ovdje su stali jedan do drugoga. Nehrua nigdje, bit će otišao na kavu ili u toalet. Između Tita i Putina „uvalio“ se, pak, egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi.

Za svaki slučaj ću se – molitva nikad nije od viška – pomoliti svetom Tomi, jer on, kaže narod, „čuva ključ od oblaka“ – da me maši kiša dok špartam Bugarskom.

Eno mlina Kvržicine družbe, eno mlinareve kuće, eno vlaka u snijegu! Eno, napokon, i Mate Lovraka; zasjeo na klupicu, ostavio mjesta i za one što dolaze, prebacio nogu preko noge i čeka vas!

I Ciolacu i Ciucăhametice su pometeni od Călina Georgescua, kao i treći što ga danas susrećem, Planul Simion, a završilo je kako najčešće završi kad se gazdama iz Bruxellesa ne svidi pobjednik, poništavanjem izbora.

Jedan kralj, i dalje stišćući dar u rukama, zastao pored stojeće Marije, dvojica kolega mu, ona što u božićnoj pjesmi jahahu, leže mrtvo kao da ih je preko noći pokosilo Arapsko proljeće ili kakva Tirkizno-purpurna revolucija.

Po predaji je prostorija s kadom imala i jedva vidljivu rupicu u zidu, s one strane „izgubljenu“ u ukrasnim šarama, kroz koju je knjaz Miloš uživao u ženskim oblinama – s druge strane se, naime, nalazio ženski dio kupatila.

Šarene se ćiprovački ćilimi, dvostruke vezene pregače i tkanice, Bugari ih zovu kolani, rodopske saije, fute i šukmani, maramice-svilenice, tračke, šopske i dobručke suknjice, muške potur-gaće s gajtanima…