Bogdan je rođen 5. siječnja 1957. u Murskom Središću, gdje je i napravio prve nogometne korake. Nakon toga je otišao u Dinamo, a u zagrebačkom klubu je ostavio velik trag. Prema informacijama službene stranice kluba, Bogdan je odigrao 304 službene utakmice za Modre (po čemu je na petom mjestu vječne ljestvice), odnosno 595 kada dodamo i prijateljske susrete.
S Dinamom je osvojio naslov prvaka Jugoslavije 1982. godine, kao i dva Kupa - 1980. i 1983. godine. Za reprezentaciju bivše države odigrao je 11 utakmica, dok je za Hrvatsku nastupio dva puta.
Nakon Dinama, otišao je u njemački Karlsruher, klub u kojem je odigrao 280 utakmica i završio igračku karijeru. Nakon karijere je bio trener nekoliko hrvatskih klubova (Inter Zaprešić, Segesta, Međimurje, Savski Marof) a trenersku karijeru je započeo upravo u njemačkom klubu, gdje je obnašao dužnost pomoćnog trenera.
Nakon odlaska iz Dinama 1985. godine karijeru je nastavio u njemačkom Karlsruheru, gdje je igrao do 1993. godine i upisao oko 250 nastupa. I ondje je ostavio snažan trag, baš kao i u Maksimiru.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 11 utakmica. Debitirao je 1977. godine u Bogoti protiv Kolumbije, a posljednji nastup upisao je 1983. godine u Luksemburgu protiv Zapadne Njemačke. Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je dvije utakmice i postigao jedan pogodak, nastupivši protiv Rumunjske 1990. i Slovenije 1991. godine.
Kao član mlade reprezentacije Jugoslavije 1978. godine je osvojio naslov prvaka Europe. Tadašnja mlada reprezentacija u finalu igrala protiv selekcije Istočne Njemačke. U Prvom susretu koji je igran u Halleu, Jugoslavija je slavila minimalno 1-0 golom Vahida Halilhodžića, dok je revanš susret igran u Mostaru. Pred više od 30.000 gledatelja odigrana je jedna od najluđih utakmica na ovim prostorima. Istočna Njemačka je vodila kao gost 3-1, završilo je 4-4, što je bilo dovoljno da Jugoslavija postane prvak Europe.
Tri gola u tom susretu je postigao Vahid Halilhodžić, posljednji za 4-4, nakon kornera u 51. minuti upravo Srećko "Čeči" Bogdan.