Maradona, Pele, Ivan Pavao II. i treće Svjetsko prvenstvo

Jedanaestog lipnja ove godine, u 21:00 h, prvi sudčev zvižduk na premijernoj utakmici Svjetskog prvenstva između Meksika i Južne Afrike učinit će Stadion Azteca besmrtnom pozornicom sportskih borilišta.

Bit će to dvadeseta utakmica Svjetskih prvenstava odigrana na tom stadionu i treće Svjetsko prvenstvo koje će ugostiti.

Kroz godine, stope Pelea, Maradone i Ivana Pavla II. ostavljale su tragove na ovom ponosu Coyoacanske arhitekture, a sada spremno čeka nove nogometne bogove koji na njemu tek trebaju ispisati povijest.

 Zbogom, Pele!

"Postoji nešto veoma posebno oko Aztece, morate biti unutra da to osjetite. Jedinstveno je." - govorio je Pele koji je s Brazilom na Azteci podigao treći naslov svjetskog prvaka i tako ušao u povijest kao jedini igrač s tri osvojena Svjetska prvenstva. Bilo je to ujedno i njegovo posljednje sudjelovanje na kojem je uz četiri gola upisao i šest asistencija.

Peleova tvrdoglavost umalo ga je dovela do toga da ne nastupi na ovom prvenstvu jer je samo godinu dana prije odbio igrati za reprezentaciju, nakon što je prethodno svečano prisegnuo da nikada više neće nastupiti na Mundijalu. Razlog tomu bili su grubi startovi koje je tada morao pretrpjeti, a Brazilci cijepljeni od pojma neuspjeha, 1966. godine ispadaju već u skupini što je možda i dodatno podgrijalo već dogorjelog Edsona Arantesa do Nascimenta.

Ali želja je bila jača od inata pa se ekipi priključio pred kraj kvalifikacija i postao vođa brazilskim mladićima koji su činili okosnicu "Selecao-a".

Utakmica stoljeća

Glavni problem Brazilaca na tom prvenstvu bila je obrana, ali ne njihova već obrana Italije od koje se očekivalo da će u finalu biti neprobojni bedem za Pelea i društvo.

No, imao je Brazil bend za talijanske note.

Zvao se "4 asa" a činili su ga Pele, Gerson, Jairzinho i Carlos Alberto koji su do vrha napunili defenzivne Talijane i tako s 4:1 uzeli još jedno finale.

Ipak, jedna druga utakmica odigrana u sklopu tog Svjetskog prvenstva na Azteci zauvijek će ostati upisana pod nadimkom “utakmica stoljeća“.Bio je to polufinalni sraz Italije i Zapadne Njemačke koji se završio pobjedom "Azzura" 4:3 nakon produžetaka.

Talijani su pred ovu utakmicu imali niz od dvije godine bez poraza, a na prvenstvu su primili samo jedan gol, dok su s druge strane Nijemci igrali nogomet života predvođeni Francom Beckenbauerom i Gerdom Mullerom.

Nakon što je Italija povela u 8. minuti golom Roberta Boninsegne, Njemačka je žestoko napadala. U 90. minuti, branič Karl-Heinz Schnellinger zabio je za 1:1 i odveo utakmicu u produžetke.

U produžecima se događao pravi "rollercoaster"

Nijemci su poveli 2:1, Talijani preokrenuli na 3:2, a Gerd Müller izjednačio na 3:3. Samo minutu kasnije (u 111. minuti), Gianni Rivera zabio je  gol za pobjedu Italije od 4:3.

Zbog nevjerojatne drame, preokreta i požrtvovnosti igrača, ovaj klasik je upisan u povijest kao "Utakmica stoljeća" te je ovjekovječena spomen-pločom ispred stadiona Azteca.

Osim spomen-ploče ova utakmica je do danas vlasnica i nekoliko rekorda kao što su najveći broj šuteva jedne ekipe na svjetskim prvenstvima otkad postoji statistika (Njemačka uputila 46 šuteva), a također pet golova koje je palo u dodatnom vremenu do danas je najveći broj golova u produžecima ikad odigranim na prvenstvima.

A da Riveri nije pošlo za nogom da postigne pobjednički pogodak, sudcu Arturu Yamasaki bi moralo poći za rukom da odredi pobjednika utakmice jer bi presudan bio njegov "novčić", kako tada nije bilo predviđeno izvođenje jedanaesteraca.

Božja ruka kao naknada za Falkland

1986. godine stadion Azteca još jednom postaje prostor ispisivanja povijesti. Utakmica četvrtfinala u kojoj su se susreli Argentinci i Englezi bila je više od nogometa. Vrućih glava i pod dojmom netom završenog rata za Falklandsko otočje obje nacije željele su još nekoliko metara teritorija. Ovoga puta meta je bila teritorij Azteca stadiona.

I kako to obično biva, nogometni bogovi su se pobrinuli da stvari učine još malo napetijim. Igrala se 51. minuta, nakon solo prodora Maradone "jedna svijeća" spuštala se pravo u ruke golmana Shiltona ali njegovi dlanovi nikad ju nisu dobili priliku uhvatiti.

Ukazao se omaleni Maradona, skočio i rukom poslao loptu u mrežu Engleza za 1:0. Bjesnili su "Gordi Albioni" na sudca Bin Nasera, a ovaj se mogao samo braniti svojim autoritetom i onom starom "ako sam svir’o onda je bilo".

Zanimljivo kako je samo argentinski komentator uz golmana Shiltona vidio o čemu se zapravo radi, a ostali engleski pobunjenici su tražili zaleđe.

Neka viša pravda uzvratila je Englezima na ovaj način za demoliranje Malvinskog, odnosno Falklandskog otočja. A da ne bi sve ostalo samo na osveti više pravde, četiri minute kasnije pobrinuo se ponovno Maradona, ovaj put bez Božje intervencije.

Uzeo je loptu negdje na centru, predriblao polovinu engleske reprezentacije i neizbrisivo preciznim rezom u travnjak stadiona Azteca zauvijek utkao "gol stoljeća".

Rebranding Azteca stadiona

Iako je u međuvremenu renoviran i moderniziran, pa čak i preimenovan u Banorte stadion, Azteca u sebi nosi neizbrisive tragove nogometne povijesti. Svaka stolica toga stadiona ima po neku priču za ispričati, a stolica je ukupno 87.523. Sigurno da je jednako toliko i priča.

Imenom posvećen Astecima, snažnom mezoameričkom narodu koji je u 15. i 16. stoljeću vladao južnim Meksikom, s njima se može poistovjetiti i po izraženom osjećaju za umjetnost.

Jer kako drugačije, nego umjetnošću, nazvati slike svih navedenih događaja na ovom stadionu.

A kada tomu pridodamo prizore Peleovog i Maradoninog podizanja trofeja, posjet pape Ivana Pavla II. , ne preostaje nam ništa drugo nego s ushitom iščekivati nove stranice povijesti koje nam ovaj hram nogometa priprema.