Kićenje tuđim perjem - omiljeni sport u BiH
Nakon što smo pobijedili Njemačku i ušli u polufinale Europskog prvenstva predstavnici Fibe ušli su nam u svlačionicu i kazali kako će nas izbaciti s prvenstva, ako Savez ne plati kotizaciju za sudjelovanje na natjecanju. Bili smo u šoku, a neki igrači nisu mogli ni progovoriti nakon toga, rekao je Džanan Musa, službeno najbolji kadet Europe, nedavno za strani portal Eurohopes.
Kolektivna amnezija nešto je od čega boluje javnost u BiH već godinama, čak ne samo u BiH, i što se iznova manifestira. Sada kada su mladi BiH košarkaši postali europski prvaci, kada ih je u Sarajevu dočekala masa oduševljenih građana, nenaviknula na velike sportske uspjehe, zaboravlja se što su ti tinejdžeri, ti mladi mladići u formativnim godinama, prošli da bi na kraju netko drugi netko drugi pokupio te zasluge.
A ti “drugi” su političari, ljudi koji vode ovu zemlju koji ih sada “primaju” u svojim kabinetima, koji su se naslikavali s njima na dočeku ili su slali čestitke putem “službenih priopćenja”, a dok su Musa, Sikiraš i Pandža bili u Kaunasu nisu prstom maknuli da bi ti mladići imali ono što su imali ostalih 15 reprezentacija na Europskom prvenstvu – osnovne uvjete za igru.
Ono kroz što je prolazila ova zlatna momčad, ali i puno drugih mladih reprezentacija Bosne i Hercegovine, jednostavno je sramota. Kao što je i velika sramota bilo to što se juniorima prijetilo da budu izbačeni iz hotela zbog neplaćenih računa.
Mislite da do europske košarkaške javnosti nije došla vijest da je kotizaciju za sudjelovanje BiH kadeta, samo tri dana prije nego su na koncu postali prvaci Europe, platila privatna tvrtka (FIS) iz Viteza? Naravno da je došlo i naravno da je uz sažaljenje izazvalo podsmijeh.
Jer, to se jednoj ozbiljnoj državi ne smije dogoditi, no Bosna i Hercegovina nije ozbiljna država.
Uspjeh te juniorske reprezentacije (polufinale) i kadetske momčadi (zlato) nije uspjeh države Bosne i Hercegovine, odnosno ne njenih institucija. Država, odnosno oni koji ju vode, nemaju apsolutno nikakve zasluge za zlato BiH kadeta u Kaunasu. Zapravo, nema ih nitko drugi osim igrača, stručnog stožera i roditelja tih zlatnih mladića.
BiH je samo mjesto gdje su oni rodili, naša im zemlja neće omogućiti ni ono malo uvjeta potrebnih za razvoj njihovog neospornog talenta. Zato i ne treba čuditi što je Džanan Musa 15 godina otišao u Zagreb, što je Njegoš Sikiraš otišao u Italiju, ali i što će Sani Čampara sasvim sigurno brzo otići u BiH i napustiti jednu od rijetkih sportskih oaza u BiH, vjerojatno najzdraviji sportski klub u državi OKK Spars.
I zato svi ti prijemi i naslikavanja s tim fantastičnim sportašima nisu ništa drugo nego licemjerje. Pogotovo su licemjerni citati iz priopćenja koja su napisali njihovi činovnici kako ti uspjesi “zahtijevaju ozbiljniji pristup bh. institucija bh. sportu, te više ulaganja”.
Ne zahtijeva se ozbiljniji pristup sada, kada je jedna BiH momčad protiv svih očekivanja postala najbolja u Europi, zahtijevala je odavno. Daj Bože da se sada nešto promijeni, ali nešto ne vjerujemo u to. Ne vjerujemo jer nas praksa nije naučila na drugo.
I sada kada Amel Tuka, nadamo se, uzme svjetsku medalju i njega će dočekati tisuće, i njemu će raznorazni ministri na svim razinama upućivati “iskrene čestitke” i njega će kasnije “svečano primati” članovi predsjedništva, županijske vlade i tko sve ne.
I nitko se neće sjetiti da je Tuka o svom novcu išao na natjecanja i da se prije nekoliko godina spremao trčeći između klupa u zeničkim parkovima. Neće jer “njegov uspjeh je uspjeh svih nas”. Kako da ne.
Kićenje tuđim perjem jedini je sport u BiH koji zanima vlastodršce. Šteta samo što nije olimpijski…
