Bio je ratni reporter i fotograf te jedan od predvodnika modernoga hrvatskoga slikarstva

Prije 140 godina, 1. lipnja 1886. godine rođen je u Slavonskom Brodu hrvatski slikar Vladimir Becić, jedan od trojice osnivača čuvene Grupe trojice.

Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo je učio u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša u Zagrebu (1904.), te Heinricha Knirra u Münchenu (1905.) gdje je od 1906. studirao na Akademie der Bildenden Künste.

U klasi Huga Habermanna isticao se, uz Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, suverenim načinom slikanja (Die kroatische Schule). U Parizu upisao Académie de la grande Chaumière (1909.) i crtao za časopis Le Rire, a kao dopisnik i ratni slikar i za L'Illustration (1915. – 18) na solunskom bojištu.

Od 1919. djelovao je u Blažuju kraj Sarajeva, gdje je sagradio kuću i atelijer. Razrađuje Cézanneove tehnike, superiorno ih prihvaćajući. Slikanjem motiva iz svoje okoline (Majka s djetetom, 1919., NMMU; Knjige, 1919., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Autoportret, 1920., i Mrtva priroda, 1922., MSU) stvara temelje sezanističkoj struji u hrvatskom slikarstvu.

Foto: Arhiv / Vladimir Becić, "Sestra i dva brata", 1920.

Zatim odlazi u Zagreb. Samostalno je u Zagrebu izlagao (prvi put 1910.), sudjelovao na izložbama Proljetnog salona i na međunarodnim izložbama u Rimu (1911.), Ženevi (1921.) i Veneciji (1938.).

U Zagrebu predavao na Višoj školi za umjetnost i obrt (od 1924.) i na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1947). S Ljubom Babićem i Jerolimom Mišom osnovao je Grupu trojice (1930.). Član HAZU postaje 1934. godine.

Potkraj 1920-ih okreće se kolorističkomu izrazu, otvorenijoj kompoziciji, mekšim oblicima, slobodnijemu rukopisu te svjetlijoj i intenzivnijoj paleti, ali uza zadržavanje voluminoznosti oblika. U Grupi trojice tematski je sve više zaokupljen bosanskim i dalmatinskim krajolikom, u kojima ekspresivnom gestom naglašava regionalne specifičnosti.

Tijekom II. svjetskoga rata i neposredno nakon njega ponovo suzuje skalu, slika pejzaže i intimne prizore, a izdvajaju se lavirani crteži u kojima je dosegnuo punoću čistoga izraza.

Tematski u duhu socrealizma, a stilski sezanizma naslikao je žanr-sliku velikih dimenzija Izgradnja hidrocentrale Jablanica (1949., NMMU) te mrtvu prirodu, vazu s cvijećem s naslonjenom slikom Josipa Broza Tita (25. maj, 1947). Zadnjih godina posvetio se slikanju svojega intimnoga kruga (Autoportret s Nenom, 1951; Trešnje u Blažuju, 1952).

Među prvima donijevši modernističke ideje u našu sredinu, zanesen francuskim modernizmom, posebno Cézanneom, otvorio je put prema čistom slikarstvu u hrvatskoj umjetnosti, dok je kasnijim okretanjem kolorizmu sudjelovao u stvaranju jedne od najplodnijih hrvatskih slikarskih struja.

OPŠIRNIJE