Klarise u BiH: Iz samostana nisu htjele ni kad je gorio

''Samo nebo je granica”, životni je moto većine nas. Ne veže nas mjesto, idemo kamo god želimo, buntovni smo prema svakoj osobi i pojavi koja pokušava ograničiti našu slobodu kretanja jer ona je jedno od naših temeljnih ljudskih prava. Tako piše u svim međunarodnim konvencijama. I kako onda shvatiti nekoga tko dragovoljno bira život unutar četiri zida, tko se odriče svega materijalnog, bira život posvećen molitvi za sve ljude ovog svijeta? I pri tome niti pokušava niti može sakriti sreću kojom zrači njegovo, u ovom slučaju, njezino lice. A upravo takvom srećom ozarena su lica sestara klarisa, njih devet, koje život provode unutar samostana u Brestovskom pokraj Kiseljaka, jedinom samostanu ovoga reda u BiH, piše Večernji list BiH.

Po osmijehu i količini sreće na licu, te cvjetnim vjenčićem na glavi, neznatno se izdvaja tek sestra Nikolina Antičević, koja je ovih dana nakon šestogodišnjih formacija, tako se, naime, zove vrijeme priprema za doživotni zavjet, odlučila ostatak života provesti sukladno pravilima sv. Klare Asiške, utemeljteljice reda.

Pet položilo doživotne zavjete

Od devet sestara u samostanu u Brestovskom, pet ih je položilo doživotne zavjete, dvije privremene, dok su preostale dvije novakinje. Sestra Hijacinta Batinić, rodom iz Uskoplja, časna je majka, odnosno opatica samostana.

Život unutar zidina samostana dijeli sa sestrama Nikolinom Antičević iz travničke župe Gornji Dolac, Janjom Dragičević iz Čapljine, Brigitom Bošnjak iz Rame, Klarom Vujicom iz župe Rođenja BDM Brestovsko, Marijom Milić iz Livna, Ritom Miloš iz Gruda, Mostarkom Danijelom Brekalo te Širokobriježankom Sarom Bošnjak.

Jedinstvene po načinu života, sestre klarise u Brestovskom ujedno su i BiH u malom, ali samo po mjestu rođenja jer mir i sklad koji vladaju unutar zidina samostana, nažalost, svjetlosnim su godinama daleko od poslijeratnih nemira i nesuglasica, koji su u BiH još uvijek prisutni na svakom koraku.

Kako izgleda život sestara klarisa u samostanu sv. Klare u Brestovskom, opisala je časna majka Hijacinta Batinić, opatica samostana.

''Naš se život sastoji od molitve i rada. Prva molitva je u ponoć i traje jedan sat. Drugu molitvu imamo u 5.30, potom jutarnju misu u 7.30. Nakon doručka svaka od nas ide na svoj posao, neke su u radionici, druge rade u vrtu, a treće peku hostije za naše župe od Sarajeva do Uskoplja. Dan se nastavlja molitvama i krunicom, nakon ručka je vrijeme rekreacije, a od 14 do 15 sati stroga je šutnja'', kaže sestra Hijacinta objašnjavajući kako se sve pobrojano događa unutar zidova njihova samostana u Brestovskom u koji su došle prije 31 godinu, a koji je još uvijek jedini samostan ovog reda u BiH.

Sestre samostan napuštaju samo u iznimnim prilikama, u slučaju smrti roditelja, radi liječenja te zbog dolaska poglavara Katoličke crkve, kada mogu biti na misi koju predvodi Papa. S rodbinom i vjernicima komuniciraju preko rešetaka. Iako žive u strogoj klauzuri, kontakti s vjernicima su svakodnevni, a na minimum ih svode jedino u korizmi kada i od svojih članova obitelji traže da ih ne posjećuju.

''Ljudi dolaze svakoga dana. Traže da molimo za njih i njihove nakane, žele razgovarati s nama, a ima i onih koji nam jednostavno dođu zahvaliti jer vjeruju da ih je baš naša molitva spasila. Mi molimo za sve njih, ali i za ljude u cijelome svijetu'', kazuje sestra Hijacinta.

Posljednjih mjeseci, kaže, mole se i za spas ljudi od pandemije koronavirusa. 

''Mi molimo za spas ljudi od svih zala, pa tako i od pandemije. Vjernici s kojima razgovaramo boje se bolesti, ali ih je puno više strah za egzistenciju, da ne ostanu bez posla'', prenijela je sestra strahove s kojima im vjernici u posljednje vrijeme dolaze.

Po onoj narodnoj da svako vrijeme ima svoje breme, nekima od sestara u sjećanju je i protekli rat u kojemu su odbile napustiti samostan, čak i onda kad je gorio.

''Bilo je pokušaja da nas se iseli. Sestra Ivana Šuljić, koja je preminula prije nekoliko godina, i ja pregovarale smo i s UNPROFOR-om. Tražile smo od njih da prebace neke od sestara u Hrvatsku, a sestra Ivana i ja bismo ostale. Njihov je uvjet bio da idemo sve i tako će nas jedino prebaciti. Mi smo odlučile sve ostati, a ljudi iz ovog kraja znali su u ratu reći: ''Ako odu klarise, nema ni nama ovdje opstanka''. Mi smo, eto, ostale, a Bogu i sv. Klari i danas se molimo za svoj katolički narod u BiH'', prisjeća se sestra Hijacinta Batinić ratnih iskušenja koja su sestre klarise prolazile zajedno s vjernicima.

A oni, pak, vjeruju da su ih upravo sestre klarise spasile, jednako kao što je i sv. Klara od neprijatelja s raspelom i krunicom u ruci spasila svoj rodni Asiz. Jedan je to od razloga zbog kojih klarise imaju posebno mjesto u srcima vjernika, i to ne samo katolika u ovom kraju nego i u cijeloj BiH.

Vjernici pomažu koliko mogu

Na tipično ljudsko pitanje kako i od čega žive, sestra Hijacinta odgovara kako Božja providnost učini svoje.

''Ni jedna naša molitva nema cijenu niti je naplaćujemo. Vjernici pomažu koliko i kako mogu, a nekad i mi pomognemo njima kada vidimo da su u stanju potrebe. Mi smo se odrekle svega materijalnog i svaki prilog koji dobijemo je za troškove života, hranu, režije i održavanje samostanske zgrade. Mi je same čistimo i održavamo, ali uvijek ima nekih radova koji traže ulaganja. Dio novca i same zaradimo prodajom hostija župama'', kazuje sestra Hijacinta.

Na pitanje je li teško živjeti unutar zidina samostana, sestra Hijacinta, koja će uskoro navršiti pola stoljeća života po strogim pravilima koja je za života utemeljila sv. Klara, odgovara kako je zapravo nemirna kada mora napustiti samostan.

''Ja sam ovdje u Brestovskom 31 godinu, prije toga deset godina sam provela u samostanu u Italiji, osam godina u Splitu. S 14 godina pristupila sam redu, dakle, puno veći dio života provela sam zatvorena. Za mene je ovakav život sreća kao i za sve nas. Vi možete živjeti gdje god želite, ali ako ste nesretni, to je gore od bilo kakvog zatvaranja'', objasnila je sestra Hijacinta, časna majka zajednice sestara klarisa u Brestovskom.

Ostavljujući ih u molitvi i srećom ozarenih lica, nemoguće je ne zapitati se nismo li mi svi zatvoreni zidovima svojih pretjeranih želja i očekivanja te stalne utrke za materijalnim smatrajući kako ćemo u njemu pronaći smisao. A on je, sudeći prema iskustvu sestara klarisa, na potpuno drugom mjestu, u duhovnom, molitvi, nesebičnom darivanju sebe drugima i zauzimanju za sve ljude ovoga svijeta, piše Večernjak.