Fratar iz Kiseljaka pomagao uhićenim Hrvatima u Zambiji, u sudnici im bio prevoditelj

''Neka svoga i u gori vuka'', kaže stara izreka. Međutim, četiri hrvatska para, koja su u Zambiji uhićena zbog optužbi za trgovinu djecom, u svemu imaju i tačak sreće jer, osim što su pronašli nekoga svoga, on je hodajući svetac kojem najsiromašnije afričke zemlje mogu biti zauvijek zahvalne, piše Večernji list BiH. Riječ je o fra Ivici Periću koji sada pomaže uhićenim Hrvatima.

Ovaj misionar rođen u Čubrenu kod Kiseljaka osam Hrvata pomogao je tako što im je donosio hranu i vodu te im cijelo vrijeme prevodio na sudu. On se od prošlog ljeta nalazi u Zambiji, sjedište mu je selo Mwakapandula i ne znamo koliki su uhićeni parovi i vjernici, međutim, mogu slobodno zahvaliti Bogu što su upravo na njega naišli u afričkoj državi.

Pomoć potrebitima

Njemu je ovo 33. godina rada u Africi, a put je, kao što se u uvodu navodi, počeo u Kiseljaku.

''Završio sam klasičnu gradsku gimnaziju i nakon tri godine studiranja ekonomije otišao u svećenike. U Sarajevu sam završio teologiju, otišao u franjevački red, zatim raditi u Tuzlu. Odmah sam počeo učiti engleski te nakon nekog vremena otišao u Ugandu. Kako bi se otišlo u misiju, postoje posebne procedure za svećenike, gdje se mora pisati molba našoj Upravi, a onda oni sve šalju u Rim. Ovo je Provincija svetog Franje u Africi i Madagaskaru'', govorio je fra Ivica svojedobno.

Prošle je godine po premještaju podsjetio na ono što je učinio u Africi. ''Nakon 13 godina, koliko sam u početku svog misionarskog puta proveo u Ugandi, u župi Rushooka, te 19 godina provedenih u Ruandi u župi Kivumu, vrijeme je za Zambiju, koja je sada moj novi dom. Posljednjih smo godina u Ruandi napravili veliki posao. Uspjeli smo pokrenuti vrtić, izgraditi osnovnu i dvije srednje škole, radionice za praktičnu nastavu, veliku kuhinju s blagovaonicom za sve učenike, učeničke domove za djevojke i mladiće te kustodijalnu kuću i centar “Sv. Franjo” za mir i pomirenje. Doveli smo vodu u škole, izgradili tri velike podzemne cisterne za vodu, igrališta, opremili smo radionice za stolare, zidare, kupili šivaće strojeve za krojače, opremili informatički kabinet, napunili i uredili dvije školske knjižnice. Učinili smo da naš školski Centar “Otac Vjeko” postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Odškolovali smo više od 3000 mladih ljudi i tako im dali priliku za bolji život'', govorio je prošle godine fra Ivica.

Heroj vjere

On slijedi put u Ruandi ubijenog misionara i heroja vjere fra Vjeke Ćurića. ''Dok sam još bio misionar u Ugandi, u travnju 1994. izbio je krvavi rat u Ruandi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca ubijen milijun ljudi. Posljedice su strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju strahota naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O njegovu djelovanju u vrijeme ruandskoga genocida i u poraću treba se stalno govoriti jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja, koja je postala njegova ratna misija. U vrijeme rata spašavao je pripadnike napadnutoga plemena. Poslije rata nastavio je sa spašavanjem ljudi, ovaj put onih iz drugoga plemena. Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu, kod fra Vjeke. Jednu večer, oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi: – Odvedi ovoga momka u bolnicu. Bio je prostrijeljen na tri mjesta, s desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je tražila. Kad sam odvezao mladića, po povratku pitam fra Vjeku što će reći ako doznaju da pomaže pobunjeniku, a on mi kaže: ''Ja samo pomažem čovjeku u potrebi. I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. godine. Svoj je život nesebično posvetio služenju drugima, no, nažalost, u tom teškom razdoblju ruandskoga poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini ispred crkve Sv. obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio s vjernicima. Moj cilj bio je doći u Kivumu i nastaviti slijediti san našega fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu. Zato danas naš moderni školski centar nosi njegovo ime – Centar 'Otac Vjeko''' govorio je za Glas koncila tijekom boravka u Ruandi.

A u Zambiji je ponovno krenuo od nule, na 56 hektara praznog zemljišta, bez struje i vode, živeći u malenoj kućici.

Novi izazovi

''Krećem s izgradnjom samostana, društvenog doma, a potom i svega onoga što ovom narodu bude trebalo za kvalitetniji život. Ovdje su ljudi većinom ratari i stočari. Žive u malim, tradicionalnim okruglim kućama prekrivenim trskom. Nema previše sadržaja za djecu i mlade, škole su im udaljene i na desetke kilometara, nemaju potrebnu zdravstvenu skrb. U planu nam je izgradnja ambulante, škole, mlinova za žitarice'', kazao je ovaj franjevac.

Sumnjamo da je slutio kako će se s ovakvim izazovom susresti u životu, a to je pomoć parovima koji su planirali posvojiti djecu iz Zambije. Očekivali su da će sve biti u redu, ali dogodilo im se to što se dogodilo i čekaju, kao i cijela hrvatska javnost, konačni rasplet. Fra Ivica je, vjerojatno, prepoznao kako su njihove namjere ipak bile plemenite – pružiti siromašnom djetetu dobar život i odgajati ga u radosti i ljubavi, kao svoje. George Dolan jednom je rekao: ''Što znači biti posvojen? To znači da je dijete naraslo u majčinom srcu umjesto u trbuhu''. I tu je mnogo toga rečeno. A fra Ivica će uvijek podržati plemeniti cilj jer i sam brine za brojnu gladnu, siromašnu, napuštenu djecu Afrike.