Kako roditelji nesvjesno biraju zanimanje umjesto djece?

Izbor zanimanja jedno je od prvih velikih životnih raskrižja s kojima se mlada osoba susreće, upozorava psihologinja i psihoterapeutkinja Maja Savanović Zorić, ističući kako odluka o upisu u srednju školu ili na fakultet nadilazi samo pitanje obrazovanja.

U tekstu koji potpisuje, Savanović Zorić navodi kako se u pozadini ove odluke nalaze identitet, osjećaj osobne vrijednosti i slika budućnosti, dok roditelji imaju važnu, ali osjetljivu ulogu u tom procesu.

Podrška bez pritiska

Kako ističe Savanović Zorić, podrška roditelja u ovom razdoblju ima presudnu ulogu jer mladi tek oblikuju sliku o sebi i vlastitim mogućnostima. Sigurno obiteljsko okruženje, navodi, omogućuje djetetu promišljanje, istraživanje i preispitivanje vlastitih odluka bez straha od odbacivanja.

Naglašava kako razgovor, zanimanje i prisutnost roditelja stvaraju osjećaj stabilnosti iz kojega je lakše donositi odluke.

Savanović Zorić upozorava kako problem nastaje u trenutku kada briga preraste u potrebu za kontrolom izbora. Na ovim prostorima, navodi, odluke o školovanju često imaju snažnu obiteljsku dimenziju, obilježenu očekivanjima, vrijednostima i strahovima.

Prema njezinim riječima, roditelji tada, vođeni željom da zaštite dijete, predlažu rješenja koja smatraju sigurnima i perspektivnima, što može dovesti do toga da dijete donese odluku koja više odražava obiteljske nego osobne potrebe.

Utjecaj na odluke

Govoreći o različitim fazama obrazovanja, Savanović Zorić ističe kako je utjecaj roditelja posebno snažan pri prijelazu iz osnovne u srednju školu, kada djeca još nemaju jasno oblikovan profesionalni identitet.

U toj fazi, naglašava, odgovornost roditelja je voditi dijete kroz proces upoznavanja vlastitih sposobnosti, a ne donositi odluke umjesto njega.

Dodaje kako prijelaz iz srednje škole na fakultet donosi drukčiju dinamiku, jer potreba za samostalnošću postaje izraženija, dok roditelji istodobno osjećaju dodatnu odgovornost zbog dugoročnih posljedica odluke.

Savanović Zorić kroz svoje profesionalno, ali i osobno iskustvo ističe kako je posebno izražen roditeljski strah – strah da dijete neće donijeti ispravnu odluku, da će pogriješiti ili da ne vidi širu sliku.

Kako navodi, upravo taj unutarnji nemir često dovodi do toga da se savjet pretvori u odluku, pri čemu se najvažniji dio roditeljskog rada zapravo odnosi na suočavanje s vlastitim strahovima.

Autorica također ističe kako obiteljski kontekst na ovim prostorima, obilježen bliskošću i povezanošću, može biti i prednost i izazov, osobito kada je potrebno omogućiti djetetu prostor za individualne izbore.

Upozorava kako roditelji često, i nesvjesno, prenose vlastite ambicije ili neostvarene planove, vjerujući kako time djeluju u najboljem interesu djeteta.

Govoreći o razlikama između djevojaka i mladića, Savanović Zorić navodi kako su one danas ublažene, ali i dalje prisutne u suptilnim oblicima – djevojke češće biraju sigurnije opcije, dok se mladiće i dalje potiče na preuzimanje rizika i težnju uspjehu.

Zaključno, ističe kako zdrava roditeljska podrška podrazumijeva razvoj sposobnosti djeteta da samostalno donosi odluke i preuzima odgovornost za njih.

Savanović Zorić naglašava kako je osjećaj da je dopušteno pogriješiti, uz sigurnost da podrška neće izostati, ključan za razvoj samopouzdanja i unutarnje sigurnosti.

"Zanimanje se može promijeniti, ali osjećaj kako smo imali pravo birati vlastiti put ostaje kao temelj svakog daljnjeg razvoja", zaključuje Savanović Zorić.