BiH još nije zrela za samostalan život, dok političari ne pristanu na 'bolne kompromise'

BiH, gotovo dvadeset godina nakon Daytonskog sporazuma, kao unikatna i komplicirana država čak i po balkanskim standardima, još nije zrela za samostalan život bez međunarodnog starateljstva i to će biti sve dok domaće političke elite, uz nužnu pomoć ključnih igrača u regiji i svijetu koji su najodgovorniji za njezin nastanak, ne odustanu od maksimalističkih rješenja i u ime svojih naroda pristanu na "bolne kompromise", smatra politolog Darko Martinović u knjizi "Visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH", objavljenoj u izdanju zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Martinović u knjizi (255 str.) iscrpno analizira i prikazuje najvažnija iskušenja s kojima su se sedmorica visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH - Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schiling, Miroslav Lajčak i Valentin Inzko, zajedno s ostalim međunarodnim civilnim i vojnim tijelima, suočavali u manje ili više uspješnim pokušajima integracije duboko podijeljenoga bosanskohercegovačkog društva.

Autor uz prikaz same institucije pozornost pridaje osobnim postignućima svakog od sedmorice visokih predstavnika od kojih su njih četvorica objavila memoarske zapise o svojim mandatima u BiH.

"U žarištu je njihov složen, često konfliktan, a nerijetko i bizaran odnos s političkim elitama dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda, ali i nesumnjiv utjecaj na katkad dramatično preoblikovanje postdaytonskog društva i države", navodi Martinović. Uz to, u knjizi se dotiče i povremenih "komunikacijskih šumova" s Beogradom i Zagrebom kao jamcima i potpisnicima Daytonskog sporazuma, kao i često suprotstavljenim gledištima i postupcima najvažnijih međunarodnih aktera, ponajprije Washingtona, ali i EU-a, NATO-a, Rusije i drugih.

Analizirajući odnose bošnjačke, srpske i hrvatske političke elite prema Uredu visokog predstavnika (OHR), Martinović napominje da je bošnjačka elita, koja se načelno protivi daytonskom dvoentitetskom ustrojstvu države, bila najsklonija oslanjanju na OHR te nikad nije zahtijevala da se on ukine. Za razliku od njih, srpske političke elite zauzele su potpuno suprotnu političku poziciju i teško su prihvaćale visokog predstavnika i njegove aktivnosti koje su, prema njihovu sudu, najviše bile usmjerene na reviziju izvornoga Daytonskog sporazuma i puzajuće ukidanje Republike Srpske. Stoga je većina visokih predstavnika u svom mandatu veliku energiju trošila na politička nadmudrivanja s vodstvima Republike Srpske.

Političke elite Hrvata, iako načelno ne osporavaju tu instituciju, smatraju da su visoki predstavnici u svim intenzivnijim političkim sukobima u Federaciji stali na stranu Bošnjaka, napominje.

Opisujući BiH kao "ogledan primjer slabe države" koja se sve vrijeme od potpisivanja Daytonskog sporazuma nalazi u položaju protektorata međunarodne zajednice, autor navodi da instituciju visokog predstavnika u BiH dio domaćih i stranih aktera nastoji prikazati nepotrebnim atavizmom dok je ona za druge, unatoč svim slabostima i ograničenjima te mnogo manjoj moći nego u prijašnjim razdobljima, još uvijek jamac stabilnosti i sigurnosti.

"Činjenica da OHR još uvijek postoji u Sarajevu - bilo je i prijedloga da se premjesti u Bruxelles kao kompromisno rješenje - sugerira da zagovornici ostanka, poglavito SAD, još imaju prevagu", smatra Martinović.