Susret dijela brojnih ansambala predstave ''Pax Bosniensis''

U razrušenoj dvorani Doma armije u Mostaru, točno 20 godina kasnije, našao se dio brojnih ansambala predstave ''Pax Bosniensis'' da se sjeti vremena u kojem je ova eMTeeM – ova kultna predstava nastajala, ali i živjela.

Bio je to dirljiv susret sa publikom, u dvorani bez krova i dijela zidova. Posebno je bilo zanimljivo sjećanje gledateljice koja je predstavu gledala na premijeri i vrlo upečatljivo opisivala detalje, koje je kao djevojčica upamtila. Sjećanje na vrijeme stvaranja, na vrijeme putovanja i brojne susrete sa publikom od Singapura do SAD, učinili su ovaj susret vrlo emotivnim. Zajednička odluka na kraju je bila: Naredni mjesec vidimo se na sceni. Igramo.

Neki od sudionika predstave, iz različitih perioda u njenom dvadesetogodišnjem životu to večer izjavili su:

''Pax je bio život, Pax je bio igra, bježanje od života, Pax je bio naš svijet u koji smo bježali od ovog ovamo svijeta, od rata. Vrijedilo bi ga ponovo igrati, vratiti se u taj život, naš stari život. Život koji je bio i lijep, i tužan i radostan u isto vrijeme. Vrijedilo bi ponoviti i sjetiti se mladosti, jer Pax je obilježio našu mladost'', kazao je Sead Zuhrić.

''Pax je bio krik mladih ljudi. Sklonište od neke stvarnosti, od nekog nerealnog života koji smo živjeli. Sklonište od rata, od granata, od svega onoga što je bilo loše, što je bilo negativno. Dvadeset godina poslije, u ovom totalno srušenom Domu armije sjećam se kad smo igrali za četu, za vojnike, momke koji poslije predstave idu na liniju. Za mene su oni bili jedna od boljih publika u ovih 135 predstava, koliko smo ih do sada odigrali. Možda zato što sam nakon predstave u kojoj smo igrali i njihov život, vidio suze u njihovim očima, a znao da idu na liniju sa puškama'', kazao je Armin Hadžimusić,

''Igranje u predstavi Pax Bosniensis dovelo me je do raznih pitanja: kako je Europi ili Svijetu bilo dok smo mi u Bosni gladovali, dok se na nas, djecu, pucalo? Pretpostavljam isto kao što je nama sad dok šutimo i gledamo tamo neki rat koji se dešava, dok gledamo Palestinu, Siriju ili bilo koje društvo u kojem se uskraćuju osnovna ljudska prava? Gledamo i šutimo. Nismo fer isto onoliko koliko ni Europa i Svijet nisu bili fer kad je bio rat u Bosni. Ova predstava treba i danas da se igra kako bi nas podsjećala da je tamo neka tragedija zapravo naša tragedija i da nemamo pravo šutjeti'', kazala je Amra Prutina.

“Kada je 1996. godine predstava krenula u Svijet imao sam na umu samo potrebu da govorim kao svjedok. Želio sam svjedočiti kao akter koji je preživio, kao sudionik događanja koja su svijetu bila vijest. Nije bilo ljutnje, gorčine, nije bilo potrebe da se izaziva sažaljenje, niti da ih se informira. Želio sam našom predstavom reći da znamo šta se desilo i da niko, nigdje nema pravo umjesto nas tumačiti šta smo proživjeli. To pravo pripada nama i htjeli smo to sa svjetskih pozornica svijetu reći direktno u lice.

Drugih motiva nije bilo. I svjedočili smo, a bili smo nezgodan svjedok, svjedok koji ništa ne krije i govori iz srca događanja. Znam da je to za publiku bilo, često, šokantno, ali ja nisam birao publiku, publika je birala naše svjedočenje. Uvjeren sam da je nakon naše predstave razumijevanje stradanja bosansko - hercegovačkog naroda bilo jasnije svima koji su nas gledali. To što je grupa mladih ljudi poručila prije 20 godina i danas je aktualno i prijeko potrebno svima'', kazao je Sead Đulić, redatelj ove predstave.