Žene su kreativnije ubojice od muškaraca

Žene rijetko čine ubojstva, ali forenzička psihijatrica Sigrun Rosmanit kaže da je njihova mračna strana potpuno podcijenjena.

Ona je za njemački list "Spiegel" otkrila svoja opažanja tijekom dugogodišnjeg liječenja ženskih ubojica.

Spiegel: U vašoj knjizi postavljate pitanje jesu li žene bolje ubojice od muškaraca. Je li to zaista tako?

Sigrun Rosmanit: One su svakako kreativnije od muškaraca. Inventivnije. Uzmite u obzir čin osvete koji sam opisala u knjizi: nevjerna žena iz Azije strasno ljubi partnera i time mu u usta ubacuje kapsulu sa cijanidom, koju mora progutati. Ona kombinira čin ljubavi sa ubojstvom. Koji muškarac bi došao na takvu ideju?

Spiegel: Teško je reći. Jesu li žene možda kreativnije ubojice, jer im nedostaje tjelesne snage za nasilje?

Sigrun Rosmanit: Prirodno, one moraju kompenzirati nedostatak tjelesne snage. Često učine i svoju žrtvu bespomoćnom, kako bi sprovele svoju zamisao. Oružje je najčešće nož, što je karakteristično za Europu, dok u Americi dominira vatreno oružje.

Naravno, žene su rjeđe ubice. Muškarci ubijaju oko deset puta češće od žena.

Spiegel: Je li točno da kada žena ubija, njihova žrtva je obično prijatelj ili srodnik?

Sigrun Rosmanit: To je točno – obično postoji neki odnos. Žene rijetko ubijaju strance. Najviše konflikta se stvori u naša četiri zida i on može da eskalira. Često se dogodi da žrtva i nasilnik obrnu uloge.

Spiegel: Da li time mislite na žene koje ubiju nasilne muževe dok spavaju?

Sigrun Rosmanit: Točno tako. Neke od njih su patile godinama. U jednom trenutku samo su pustile sav svoj bijes i napetost, što se obično dogodi poslije banalnog incidenta.

Spiegel: Pišete u svom uvodu: “Niko nije imun na lude činove, uključujući i mene“. Zašto mislite da je tako?

Sigrun Rosmanit: Vjerujem da svaka osoba ima određene kočnice. Ako one popuste, mogu se dogoditi stvari koje niko ne bi mogao zamisliti.

Spiegel: Zovete to „tamnim kutem duše“ i „tamnom stranom žene“. Mislite li pod tim na zlo?

Sigrun Rosmant: Zlo se time hrani. Ta sjenka je nevoljena, negativna strana jedne sobonosti, sa svim karakteristikama koje nisu društveno prihvatljive.

Spiegel: Ali te sjenke nisu samo ženske. Njih imaju i muškarci.

Sigrun Rosmant: Naravno! Međutim, većina već pretpostavlja da muškarci imaju potencijal da budu nasilni, brutalni i egocentrični. Oni ne žele da skrivaju tu svoju stranu. Specifično ženski problem je to kako se nose sa svojom tamnom stranom. Ako je uvijek potisnuta i žena je nikad nije svjesna, može postati preplavljena istom u odsudnom trenutku.

Spiegel: Jeste li ikada primijetili svoj potencijal da postanete ubojica?

Sigrun Rosmanit: U mladosti sam prošla kroz težak odnos s majkom. Mogla sam biti kriva za više ozbiljnih nasilnih činova. Opisala sam jedan takav u svojoj knjizi: kćerka odrasta sa majkom koja veoma štiti svoje dijete. Koristi brutalnu silu da nametne volju. Kćerka svake godine mora kupovati novi bič na tržnici, kojim će je majka tući tijekom naredne godine. Ona to zlostavljanje doživljava ponižavajuće...

Spiegel:... I to se na posljetku pretvori u nasilje protiv majke?

Sigrun Rosmanit: Kada djevojčica dođe u pubertet, ona više ne može tolerirati batine. Hvata majku za vrat, steže ga i ne želi da ga pusti dok njena žrtva ne poplavi i ne padne na pod. To je klasična situacija obrtanja uloga između nasilnika i žrtve.

Spiegel: Takvi incidenti u obitelji su naročito šokantni. Na početku knjige pišete o majci koja baca oba svoja mala djeteta sa četvrtog karata zgrade.

Sigrun Rosmanit: To je bio „Rat ruža“, borba za starateljstvo nad djecom. Ova žena nije željela da je razdvoje od djece ni po koju cijenu. Ona je pratila moto „sve ili ništa“. Više je željela da djeca budu mrtva, nego da pripadnu bivšem suprugu.

Spiegel: Na kraju ste vi morali da joj objasnite što je uradila, jer je sve zaboravila, čim je gurnula djecu. Jesu li takva pomračenja uma ženski fenomen?

Sigrun Rosmanit: Ne bih to rekla. Rekla bih da su ljudski. Zato što je čin neprepoznatljiv svijesti te osobe i ona ne može živjeti s njim. Rečenica: „To nisam ja. To ja nisam mogao/mogla uraditi“ je ona koju često čujem od ubojica. Osoba se nosi s tim da je stranac sama sebi. Kao da je jedan otuđeni dio osobnosti počinio zločin.

Spiegel: U javnosti se malo govori o ženama ubojicama. Pišete da je razlog za to feminizam. Bi li muški autor smio sebi dozvoliti da to kaže?

Sigrun Rosmanit: Mislim da ja to kažem samo zato što sam žena. Ali znate, ja sam ljubitelj feminizma: postigao je mnogo. Muči me samo to što se žene uvijek prikazuju kao mirnije i manje sklone nasilju.

Prema mojim iskustvima, to nije tako. U mom životu sam imala priliku da vidim kako žene mogu biti teške. Kako mogu biti prepredene jedna prema drugoj. Osobno se više plašim ženske osvete, nego osvete muškarca.