Namjeravali smo posjetiti Uništa, mjesto smješteno podno Dinare, čiji vrh u tom dijelu iznosi 1.806 metara nadmorske visine, službeno u Općini Bosansko Grahovo, u Bosni i Hercegovini, kao i svako drugo. No, bez uspjeha. Do Uništa se ne može kao do svakog drugog mjesta, grada i općine u Bosni i Hercegovini. Ono je specifično. Zabranjeno, utvrdili smo kasnije, po mnogo čemu.

U Uništa je moguće doći jedino iz Europske unije, odnosno iz Republike Hrvatske, lokalnim putem iz Kijeva od kojeg je udaljeno 12 kilometara, jer ga sa druge strane od Bosne i Hercegovine odvaja planina Dinara.

No, čak i kada se poznaje put, imaju važeće biometrijske putne isprave, legalno u Uništa je gotovo nemoguće uči kao putnik namjernik.

Na ulazu u selo dočekat će vas znak upozorenja i sa jedne i sa druge strane: Državna granica - Republika Hrvatska, odnosno Državna granica - Bosna i Hercegovina. Jedino nema graničnog prijelaza preko kojeg bi se iz Republike Hrvatske moglo ući u Uništa u Bosni i Hercegovini, odnosno suprotno.

Istovremeno, put koji postoji preko Dinare je također nemoguće preći putniku namjerniku, ne samo zato što bi za takav poduhvat trebalo specijalizirano terensko vozilo, nego i zato što je skoro cijela planina minirana.

Iz BiH u BiH samo uz dozvolu

Od pokušaja da sami dođemo do Uništa ekipu Anadolu Agency odvratio je predsjednik mjesne zajednice Slavko Galiot, uz upozorenje da bi u tom slučaju mogli biti privedeni zbog "nelegalnog prelaska međudržavne granice" i novčano kažnjeni. Imao je pravo, uvjerili smo se kasnije.

Do Uništa smo tako stigli kao "službeni tranzit" zahvaljujući susretljivosti Granične policije Bosne i Hercegovine, njihovim vozilom, uz prethodni usmeni i pismeni dogovor i zahtjev.

Od Bosanskog Grahova iz Bosne i Hercegovine, sjedišta Terenskog ureda Granične policije Zapad, preko graničnog prijelaza Strmica sa Republikom Hrvatskom, te Knina i Kijeva, preko hrvatskog teritorija prešli smo oko 80 kilometara kako bismo se našli u mjestu Uništa, u Bosni i Hercegovini!

Odobrenje za takav poduhvat dobili smo od policije Republike Hrvatske. Ipak, lokalna policija iz Kijeva odmah po našem ulasku u mjesto Uništa pojavila se u selu i nakon što su utvrdili da smo prelazak preko međudržavne granice iz Hrvatske u BiH obavili uz odobrenje, povukli su se i napustili selo.

Mješovite patrole Granične policije BiH i Hrvatske granične policije na ovom dijelu su kažu česte, ali s obzirom na to da se područje nalazi daleko od Bosne i Hercegovine, oko 80 kilometara, češće su patrole hrvatske policije, koja je u blizini, u Kijevu, oko 12 kilometara od Uništa.

Na središnjem trgu Uništa zatekli smo nekoliko mještana, od njih dvadesetak, koliko stalno boravi u mjestu. Preko vikenda ih je više, jer dolaze najbliži koji tijekom tjedna rade po gradovima u Hrvatskoj, od Splita, preko Knina do Zagreba, pa se broj penje i do tridesetak.

Stanovništvo većinom čine Hrvati, a samo je jedna obitelj Srba u zaseoku Kovačevići, u neposrednoj blizini samog središta Uništa.

Nikolu Grizelja, stanovnika Uništa, pitamo što bi se dogodilo da smo se do njega uputili slučajno, kao posjetitelji, njegovi poznanici ili prijatelji, a on odgovara da bismo bili - kažnjeni.

Kazna zbog posjete prijateljima

"Bilo je više slučajeva da su nam prijatelji i poznanici dolazili i da su bili kažnjavani zbog prelaska granice. Kazna je 500 kuna (oko 135 KM ili oko 70 eura), a ako se plaća na licu mjesta, onda je 250 kuna (oko 70 KM ili oko 35 eura). Po pravilu, ovdje ljudi, pa čak ni mi, ne mogu ni da izađu ni uđu. Stvar je dobre volje da li će vas netko kazniti ili ne. Mi, pošto smo stanovnici, starosjedioci, progleda nam se kroz prste. No, za one koji nam dolaze, nije tako. Izgubio sam dio poznanika i prijatelja, jer ne mogu da mi dođu", naveo je Grizelj.

On navodi primjer mještanke koja je rodom iz Uništa, a koja se ovo ljeto zaputila iz Zagreba u rodni kraj. Nakon što je pokazala rodni list policija joj je dozvolila ulazak u Uništa, ali njenom suprugu, koji nema prezime poznato u Uništima, nije. On je odveden u policiju i tek nakon intervencije mu je dozvoljeno da uđe u mjesto.

Istovremeno, ilegalni prelazak granice sa bosanskohercegovačke strane kažnjava se sa 300 KM. Dakle, osoba koja ima nesreću da je zaustave hrvatska i bh. patrola, može biti kažnjena dvostruko.

U mjestu, inače, dominiraju obitelji prezimena Samardžije, Grizelj i Galiot. Njima je nešto lakše za prelazak, jer im se gleda kroz prste, ali im to nije utjeha.

"Govore da će nam dati neke pogranične propusnice, sa kojim ćemo moći preći teritorij unutar pet kilometara. Ali, to nije dovoljno niti je rješenje našeg problema. Što dalje? I kako? Što nam znači pet kilometara kad je prvi centar, Kijevo, na 12 kilometara od nas. Do njega onda opet, ne možemo", zaključuje Grizelj.

Stanujem u Bosni, pišite mi preko Hrvatske

Mještanin Josip Galiot boji se da će uskoro biti još gore. Sada, im veli još i nekako bar mještanima gledaju kroz prste, no kad dođe Schengen, misli kako neće biti tako.

"Tada ćemo biti hermetički zatvoreni. To je ono čega se najviše pribojavamo. Schengen bi nas mogao totalno zatvoriti", ukazuje Galiot.

Mjesto Uništa nema prodavaonicu osnovnih životnih namirnica. U selo tri puta tjedno dolazi vozilo sa namirnicama. Cijene su slične onim u Kijevu, u Hrvatskoj.

"Troše se hrvatske pare. Isključivo plaćamo u kunama. Mi bosanske marke nemamo. Ne idemo u Grahovo", navodi Nikola Grizelj.

Stanovnici mjesne zajednice Uništa ogorčeni su na općinske vlasti u Bosnakom Grahovu od kojih ne dobivaju ništa kao pomoć.

Iz Hrvatske ne dolaze samo namirnice, nego i mirovine, električna energija, zdravstvena zaštita, poštar, signali za televiziju i telefon, pa čak i svećenik.

"Pošta nam dolazi iz Kijeva. Donosi je poštar kad nešto ima", veli Nikola Grizelj.

Pitamo ga kako mu neko piše u Uništa, u Bosnu i Hercegovinu, iz inozemstva.

"Stoji moje ime i prezime, Kijevo, Republika Hrvatska. Tako pošta dođe do mene", pojašnjava Grizelj.

Slično je i s ostalim uslugama.

"Struja nam dolazi iz Sinja, iz Hrvatske. Kad zovemo hitnu pomoć, dođe nam, ali samo do granice. Neće dalje od granice. Imali smo dosta slučajeva pošto je staro stanovništvo, da smo ljude nosili preko granice do hitne pomoći sa druge strane, u Hrvatsku. Jednom mjesečno nam dođe svećenik iz Hrvatske, u našu crkvu", navodi Grizelj.

Općina Kijevo je donedavno plaćala i uličnu rasvjetu na središnjem trgu u mjestu Uništa. Iz Bosanskog Grahova su obećavali da će oni to financirati, ali kako nisu, ulična rasvjeta je isključena. Očekuju da će lokalne vlasti u Kijevu, u Hrvatskoj opet, reagirati.

Dva desetljeća bez liječnika i veterinara

U mjesto, tvrde njegovi žitelji, 20 godina nije ušao liječnik, još od ratnog perioda. Prije rata je bila područna ambulanta u kojoj je tijekom tjedna u određenim danima pružana osnovna medicinska usluga - propisivanje lijekova, mjerenje pritiska...

Kako sa liječnikom, tako i sa veterinarom. Ni njega stanovnici u Uništu nisu vidjeli dvadeset godina. Akcija cijepljenja stoke, pasa i drugih životinja nikada nije bilo.

Iako se bave stočarstvom, stoka ne može preko granice.

"Uglavnom sve koristimo za naše potrebe. Moguće je jedino ilegalno prebaciti neko janje i prodati, ali to nije baš neka zarada. Istovremeno je opasno, jer su takve aktivnosti kažnjive", ukazuje Josip Galiot.

Za stanovnike Uništa najgore je, ipak, kada u mjesto treba dovući građevinski materijal.

"Veliki je problem ako se što radi. Teško bilo tko pristaje da dovuče materijal u mjesto. Ljudi jednostavno neće problema", navodi Josip Galiot.

Prije pet godina grom je udario podno Dinare i izazvao veliki šumski požar. Gasila su ga četiri kanadera iz Hrvatske. Vatrogasci iz Bosne i Hercegovine nisu mogli, a dok bi dobili sve potrebe suglasnosti, vjerojatno bi bilo suviše kasno.

Ni zimi nije ništa lakše. Opet, da Hrvatska ne priskoči u pomoć bili bi totalno odsječeni od svijeta. S obzirom da se mjesto nalazi na 700 metara nadmorske visine ispod Dinare, vjetrovi su iznimno jaki, a prouzroče nanose snijega zimi visoke i više metara. No, zahvaljujući djelovanju hrvatske cestarske službe, put do Uništa tijekom cijele zime je prohodan.

Zbog svih problema koje imaju, mještani Uništa u ožujku ove godine dolazili su u Livno, sjedište Kantona 10 (Livanjskog), kojem pripadaju, a od kojeg su udaljeni oko 150 kilometara. Nadali su se da će barem tu, kad u općini nisu mogli, pronaći rješenja, ali ni do sada nitko od nadležnih nije poduzeo konkretne korake.

Kako u mjestu Uništa koriste vlastite bunare jedino što ih raduje kao pozitivna vijest jeste da bi pitanje vodosnabdijevanja moglo biti riješeno u neko dogledno vrijeme. Naime, Republika Hrvatska ima namjeru do granice izgraditi vodovod na kojeg bi se mogli priključiti mještani Uništa. Taj projekt međudržavne suradnje trebala bi financirati Europska unija.

Nekad turistički raj, a sada belaj

No, kada i ako se to riješi, ostaju svi ostali problemi. A, njih je mnogo. Stanovnici Uništa kažu kako im je sve hrvatsko, samo teritorija bosanskohercegovačka.

A, Uništa su nekada bila razvijen i moderan kraj: prije rata imali su oko 400 stanovnika, Dom kulture, koji i sada postoji, obnovljen, no u kojem je do rata bila i knjižara, te sobe za izdavanje, u kojima se uvijek tražio krevet viška. Turizam je, naime, bio veoma izražen.

Uništa su zbog pogodnog terena i klime bila određena za treniraju sportskih klubova iz Solina, pa čak i za Hajduk, ali je ratni period sve poremetio.

Specifičnost Uništa bila je i da su bile dvije crkve - katolička koja je obnovljena, te pravoslavna - u ratu uništena, ali jedno groblje u koje su se kopali i katolici i pravoslavci jedni do drugih.

"Nekada smo radili zajednički i čuvali blago (stoku), ali dođe nesretni rat i zavadi ljude. Izgubi se povjerenje. Tu u selu ima jedan čovjek, pravoslavac i sada. Naši odnosi nisu loši: dobar dan, za dobar dan", priča Nikola Grizelj.

Mještani pričaju kako su ih najviše na referendumu 1947. godine "zeznuli" prvoborci, njih desetak, iako je većina stanovništva bila za priključenje Hrvatskoj, reklo da se ostane u BiH. Tadašnja vlast, s obzirom na to da su bili poštovani i cijenjeni, poslušala ih je. Tako su Uništa ostala u BiH. No, kasnije su, vele mještani, upravo ti raniji prvoborci, bili prvi koji su zatražili mirovine i ostala prava u Hrvatskoj.

Vapaj stanovnika da im pomogne Sarajevo

U mjestu i dalje stoji spomenik partizanima iz ondašnje dalmatinske brigade, koji su poginuli podno Dinare.

Stanovnici se najviše pribojavaju da se sadašnji poluobruč potpuno ne zatvori. Dogodilo se to, rekli su nam, pokupit će svoje stvari i napustiti mjesto trbuhom za kruhom, a selo će potpuno izumrijeti.

Zamolili su nas da u Sarajevo prenesemo njihove vapaje za pomoć. Sarajevo, država Bosna i Hercegovina, je ta koja sa Hrvatskom, smatraju, treba da riješi njihove probleme.