Sovjetska invazija na Jugoslaviju - II. dio

Početak kraja

Sovjetski projektili na Kubi i američki u Turskoj su doveli svijet na rub nuklearnog rata 1962. Diplomacija je ipak pobijedila, ali su SSSR i SAD indirektno ratovali u nekoliko drugih zemalja. Primjer toga su ratovi u Koreji, Vijetnam i Afganistanu. Ovi primjeri se mogu interpretirati i kao dokaz da zapadne sile ne bi intervenirale u slučaju sovjetske invazije na Jugoslavije, već bi se ograničile samo na dostavu naoružanja.

Koreja, Vijetnam i Afganistan su međutim zemlje “s druge strane globusa”, dok je Jugoslavija bila zemlja u središtu Europe, u neposrednom susjedstvu zemalja koje nikako ne bi željele vidjeti sovjetsko zauzimanje blokovski neutralne zemlje.

Jugoslavenske vlasti su očekivale direktnu intervenciju NATO-a u ovom sukobu, pa iako bi formalno i NATO bio neprijateljska snaga u intervenciji, bez sudjelovanja SAD-a i zapadnih saveznika, rat protiv Sovjeta bio bio unaprijed izgubljen.

Diplomatski odgovor SAD-a i njihovih saveznika bi bio vrlo kratak, jer bi svako njihovo diplomatsko otezanje iz sovjetskog gledišta bilo viđeno kao potvrda za nastavak akcije.

Nakon II. svjetskog rata, Zapadna Njemačka je postala europski “nosač aviona” za SAD. Vojne baze s brojnim ljudstvom i tehnikom su locirane u Njemačkoj kako bi poslužili za obranu od porasta sovjetskih apetita. Zapad nije intervenirao pri sovjetskoj invaziji na Čehoslovačku i Mađarsku jer su ove zemlje službeno bile u sovjetskoj interesnoj zoni, točnije bile su članice Varšavskog pakta. S druge strane, Jugoslavija je zadržala neutralnost u odnosima SSSR-a i SAD-a, a kasnije je i pokrenula vlastiti blok Nesvrstanih.

Na primjerima Čehoslovačke i Poljske iz II. svjetskog rata možemo vidjeti zašto bi se Zapad uključio u ovaj sukob. Hitlerovim dolaskom na vlast u Njemačkoj ova država od slabašne Weimarske republike postaje najmoćnijom vojnom silom u Europi, pa čak i u odnosu na Sovjetski savez. Hitler je testirao svoje glavne konkurente u Europi, Veliku Britaniju i Francusku, zauzimanjem Čehoslovačke, a kad mu je ovaj potez uspio onda se okrenuo i na druge zemlje koje su trebale činiti njemački Lebensraum. Tek nakon napada na Poljsku 1939. Zapad se nevoljko uključuje u rat, dok se SAD uključio u rat tek nakon dvije godine isključivo zbog japanskih pretenzija na Pacifiku i Rooseveltove želje za prekidom izolacionističke politike i uključenjem u rat u Europi.

Zbog svega toga, Zapad ne bi dopustio opasan presedan i uključio bi se u sukob između SSSR-a i Jugoslavije.

Očekivano, prvi napadi NATO-a ne bi bili usmjereni na sovjetske snage, već na snage njihovih saveznika u invaziji - Rumunja, Bugara i Mađara. Ovi napadi su znak kako se NATO namjerava uključiti u sukob, dok se izbjegavanjem napada direktno na sovjetske snage ostavlja mogućnost diplomatskog rješenja.

S druge strane, ni Sovjeti ne bi željeli učiniti presedan prestanka invazije samo zbog prijetnje Zapada. Njihova tvrdokornost se može vidjeti na primjeru invazije na Afganistan 1979. Sovjetske trupe su ušle u Afganistan 1979. i tamo su se zadržale 10 godina. SAD i arapske zemlje su obilato, financijski i vojno, pomagale tamošnjim “borcima za slobodu”, danas poznatijim kao “talibani”. Okupacija koju je SSSR proveo nije bila uspješna, niti su talibani bili iskorjenjeni. Jedini razlog zbog kojeg je SSSR prekinuo okupaciju nakon deset godina bezuspješne borbe je dolazak liberalnog Mihaila Gorbačova na čelo zemlje i skori raspad zemlje.

Sredinom ’60-ih kada je invazija na Jugoslaviju bila izgledna, SSSR je bio vrlo daleko od Gorbačovljeve vizije. Jedine reforme su bile provedene u procesu destaljinizacije kojim je iz politike izbačen Staljinov kult ličnosti, kao i brojni kadrovi koji su sudjelovali u njegovim čistkama. Reforme u ideologiji međutim nije bilo. Teško je onda vjerovati da bi Sovjeti sredinom ’60-ih prihvatili diplomatske ponude Zapada kad je rat protiv daleko slabijeg protivnika bio skoro dobiven.

Sovjetsko izbjegavanje diplomacije bi prinudilo Zapad na aktivnije sudjelovanje od bombardiranja mađarskih ili rumunjskih snaga. Jedini način da se oslabi jačina sovjetske intervencije je otvaranje novog fronta, ali ne direktno na SSSR, već na neku od članica Istočnog bloka. Zbog velikog prisustva NATO snaga u Zapadnoj Njemačkoj, kao i zbog geografskih prednosti, najizgledniji kandidat za NATO-vu intervenciju je bila Istočna Njemačka. Humanitarna katastrofa koja bi uslijedila DDR-ovim zauzimanjem enklave Zapadnog Berlina bi bila zanemariva u odnosu na ono što će uslijediti kada se ostale članice Varšavskog pakta uključe u direktan sukob s NATO-m.

Aktiviranje članica NATO pakta s jedne i Varšavskog pakta s druge strane bi i službeno dovelo svijet u III. svjetski rat. Područje Jugoslavije bi u tim prvim danima bilo teško pogođeno. Agresivnije sudjelovanje NATO-a po sovjetskim ciljevima u Jugoslaviji, ali i sovjetsko nastojanje za što bržim zauzimanjem neokupiranih područja u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji bi dovelo do opće destrukcije i ogromnih ljudskih gubitaka na sve tri strane.

Preventivni nuklearni napadi s bilo koje strane su samo pitanje vremena. Tko god bi u ovom ratu krenuo na put bez povratka u početku bi usmjerio svoje projektile na neku od europskih zemalja. Lansiranje nuklearnih projektila bi izazvalo vrlo brzu reakciju druge strane, dok bi meta bili gradovi i postrojenja na američkom ili sovjetskom “mainlandu”.

Diplomatsko rješenje sukoba bi bilo davno zaboravljeno, a nuklearna razmjena SAD-a i SSSR-a je tema scenarija koji smo već ranije objavili.

Jedno je sigurno u scenariju “Sovjetske invazije na Jugoslaviju” - ne bi bilo pobjedničkih strana. BiH je izbjegla ovaj sccenarij, ali ne i scenarij “Raspad Jugoslavije” koji se obistinio.

Da je moglo gore - moglo je, ali je moglo i bolje. U arhivima svjetskih velesila postoji scenarij o raspadu Čehoslovačke, a jedna od ključnih riječi u njemu sigurno nije “baršun”.