Josip Manolić rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovac kod Đurđevca. Radio je kao šegrt u cehu kožara u Bjelovaru. S 18 godina ušao je u SKOJ. Bio je potpredsjednik Udruženja radničkih sindikata (URS) u kožarskoj podružnici. Godine 1939. s 19 godina primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije. Prošao je nekoliko partijskih tečajeva. Godine 1940. izabran je za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za Novu Gradišku i člana pokrajinskog komiteta Partije.

Uhićen 1941.

Početkom rata 1941. bavi se ilegalnim radom u Novoj Gradiški. Zbog umnožavanja i raspačavanja letaka KPJ ustaške vlasti su ga uhitile u svibnju 1941. s 12 članova partijske i skojevske organizacije. Najprije su bili u zatvoru u Novoj Gradiški, a potom su prebačeni u Slavonsku Požegu, gdje je zasjedao Okružni prijeki sud. Dvojica su bila osuđena na smrt, ali su kasnije pomilovana i osuđena na kazne zatvora od dvije i tri godine, dok su ostala desetorica oslobođena.

Nakon toga odlazi u Zagreb, gdje je agitirao za partizanski pokret. U Zagrebu je ostao do listopada 1942. kada prelazi na teritorij pod partizanskom kontrolom. Kao partijski agitator obilazi cijelu Hrvatsku. Sa smjenom Andrije Hebranga 1944. bilo je smijenjeno i vodstvo SKOJ-a pa tako i on kao organizacijski sekretar. Partija ga tada šalje u Bjelovar.

Član Okružnog komiteta Partije

U ožujku 1944. postao je član Okružnog komiteta Partije za Bjelovarski okrug, a potom i organizacijski sekretar. U listopadu 1944. imenovan je za načelnika Ozne 2 u Bjelovaru, komunističke policije osnovane u svibnju te godine. Ozna 1 bila je usmjerena prema inozemstvu, Ozna 3 bila je vojna, a Ozna 2 zadužena za unutarnja pitanja.

Pod pritiskom ofenzive oružanih snaga NDH, partizanske snage napuštaju Bjelovar u koji se vraćaju 5. svibnja 1945. Grad je bio pust. Kako je poslije sam rekao, njegova dužnost bila je „čišćenje terena od ostataka ustaško-neprijateljskih okupatorskih snaga“. Bio je zadužen to provesti u cijelom Bjelovarskom okrugu u koji su tada spadali i kotari Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Vrbovec, Čazma i Ivanić-grad.

Načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija

Godine 1946. prelazi u Zagreb za načelnika Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove. Zatvorio je i kardinala Alojzija Stepinca. Godine 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutarnjih poslova. U tadašnjoj Udbi bio je zadužen za zatvore u kojima su bili politički zatvorenici. Tu dužnost je obavljao do 1963. Pravo je diplomirao 1960. kada postaje šef Sekretarijata unutarnjih poslova. Pet godina kasnije izabran je u Sabor SRH, gdje je član Ustavne komisije, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije i predsjednik Organizacijsko-političkog odbora. Ponovno je imenovan u Sabor 1969.

Umirovljen 1972.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. smijenjen je sa svih dužnosti i umirovljen. Godine 1989. postaje jedan od osnivača HDZ-a i najbliskiji suradnik Franje Tuđmana. Sudjeluje na osnivačkoj skupštini te stranke na zagrebačkom Jarunu, a potom postaje potpredsjednik Predsjedništva RH. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. bio je predsjednik hrvatske Vlade. Šef kabineta bio mu je Tomislav Karamarko. Na toj dužnosti naslijedio je Stjepana Mesića, koji je otišao u Predsjedništvo SFRJ, a predao ju je Franji Greguriću, predsjedniku Vlade demokratskog jedinstva. Potom prelazi na dužnost šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Bio je na čelu Komisije koja je zapovjednika obrane Vukovara, Milu Dedakovića i Branka Borkovića, optužila za pokušaj rušenja ustavnog poretka.

Ppokušao izvršiti parlamentarni prevrat

Predsjednikom Županijskog doma Sabora postao je 1993. Sljedeće 1994. godine zajedno sa Stjepanom Mesićem, koji je bio predsjednik Zastupničkog doma, te nekolicinom drugih zastupnika, pokušao je izvršiti parlamentarni prevrat. Kako nisu skupili dovoljan broj zastupničkih glasova da oduzmu parlamentarnu većinu Franji Tuđmanu, istupili su iz HDZ-a. Osnovali su Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je predsjednik bio 1995. Potom je bio počasni predsjednik te stranke koja nije ostvarila značajnije rezultate.

Svjedok na suđenju u Haagu

Od tada je u mirovini, ne bavi se aktivno politikom. Godine 2006. bio je svjedok optužbe na suđenju "šestorki" pred Haaškim sudom. Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je 2011. kako ima dokaze da je Manolić kao načelnik bjelovarske Ozne naredio ubojstva 120 zarobljenika koje su partizani ubili u šumi Lug te da je i osobno strijeljao civile. Teretilo ga se da je vršio pritisak na saborsku Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća koja je 1992. ekshumirala posmrtne ostatke iz masovne grobnice u Lugu kako bi zataškao svoju umiješanost u tim likvidacijama. On sam je rekao kako "ne zna ništa o zločinima koji mu se stavljaju na teret".

Njegova prva supruga, Marija Eker Manolić, poginula je 2003. u požaru u vlastitom stanu u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Požar je uzrokovao žar njene cigarete koji je pao na plahtu i zapalio se.

Druga supruga, 37 godina mlađa Mirjana Ribarić (64), preminula je 2020. godine od posljedica maligne bolesti.

Ima tri kćeri Darku, Zrnku i Jasnu, a sa Zrnkom koja ga njeguje ponekad ode u vikendicu koju ima u Novom Vinodolskom. Rekao je svojedobno i da priprema memoare.