Papa, spasi nas, izgubljene u tranziciji!

U tranziciji nam je stradalo mnogo toga. Nisu samo pale glave, nisu samo ostale grobnice kao spomen na ludilo devedesetih. Nisu samo porušene zgrade, spaljena sela i opustošena poduzeća simbol naše tranzicije iz onog u ovo društvo. Stradali su usput, ono što Time-ov čovjek godine, Papa Franjo često kaže, i etika i moral. Što je malo čudno u zemlji sa ogromnim postotkom vjernika i duhovnim organizacijama koje skrbe nad masama.

Svaka čast dobrim pastirima, ali stado nije, iz očitih razloga, baš u njima našlo uzore toliko jake da vlastitim primjerom ponište suludo divljanje najgorih hormona u ljudima. Onih hormona koji skakuću  okupljeni u naletu beskrajne požude izazvane marketinški dirigiranim „moraš kupiti, moraš imati i moraš imati više“ naredbama, koje nas zapljuskuju svaki dan. A koje su danas glavni pokretač života.

Vrli je to novi svijet koji je bez ikakvih rampi i brana odnio pred sobom i ono malo dobrog što smo međusobno uzgojili i čuvali čak i u onim vremenima političkog jednoumlja, kada novac nije bio sve u životu. Etika i moral među ljudima, uz dobar odgoj su one stvari koje se vide na sitnicama – poštovanje prema učenijima i starijima, pitanje za zdravlje susjeda, jedno obično „dobro jutro“, davanje prednosti pješacima u prometu, pomaganje bakicama u nošenju tereta, a da ne govorimo o izostanku svake pomisli da se bližnji ili bilo tko drugi prevari, povrijedi, navede na tanak led. Sve to je danas na staklenim nogama. A vrijeme političkog pluralizma nije nas sačuvalo, nego nas je ostavilo na cjedilu.  Mnogi u nas ne vide, ali Papa Franjo vidi i zna, dolazi iz svijeta gdje se toga tako često nagledao. Čovjek priča i poručuje, u nas ga još uvijek malo tko čuje.

Krade se ovdje iz očiju, omalovažava se tuđi rad, prave se razlike među ljudima, vara se i one najbliže, prijatelj prijatelja ne poznaje, brat bratu zavidi, novac je iskvario ljude. Sustav vrijednosti u kojem se sve, ama baš sve mjeri novcem, učinio je ono što je nekad bila rijetka i javno osuđivana pojava, sasvim javno prihvatljivim ponašanjem. Danas je lopov i nemoralni bahati siledžija čovjek kojega se cijeni, koji je uzor, kalup po kojem bi mnogi htjeli napraviti sebe same.

Stradali su temelji društvenih odnosa. Lopovluk koji je nekada bio stavljen u prihvatljive okvire postao je opća činjenica. Biti lupež, gramzivi pasji skot, bahati otimač javnog dobra – nikada nije bilo lakše. I što je najgore, svi smo popustili pred naletom te plime. Okovani kreditima, tim najlakšim prodavanjem sebe da bi se postalo ono što nisi, šutimo i stenjemo, gledamo se ispod oka. Brat brat, prijatelj prijatelja, susjed susjeda. To i ono najgore – nacionalizam. U onoj svojoj lošoj varijanti, jer postoji i zdravija verzija istog. No, mi ćemo uvijek izabrati ovu prvu. Baš kao i vjersku isključivost, koja je upravo takva najveći tjerač Boga s naših vrata. Upitajte Papu i reći će vam da isključivost ne treba stanovati u vašem srcu.

Obitelj je u krizi. Roditelji u okovima novog doba nemaju vremena za djecu. Nijedan referendum neće spasiti obitelj ukoliko nastavimo ovim putem. Djeca rastu uz loše uzore. Nema više dječje graje pod prozorima, nema više lopte između garaža ili na sred ceste. Najašili automobili na sva djetinjstva ovog doba.Djeca rastu pred ekranom, ispod šarenih reklama, na brzoj hrani i tuđoj brzoj zaradi. Nema više ispravnih uzora, jakih moralnih vertikala i sve više se tone u ovisnost. U svijetu u kojem su estradne zvjezdice i silikonske starlete uzori ne pitajte za etiku i moral, njih smo već negdje davno pogubili ili zgazili, ne videći po čemu zapravo trčimo u budućnost. Ovo što je danas oko nas, smeće, gnoj i neplaćeni naš znoj – to smo si sami krivi. To što je stradao duh i što je ljubav pretvorena u konfekciju, također. Za promjenu poslušajte malo tog čovjeka, Jorge Mario Bergoglio, ako ništa, vidi s onog svog balkona dalje nego što mi možemo. I vidi bolje.