Nova knjiga dr. sc. Ive Lučića od 29. svibnja u prodaji na svim boljim kioscima u BiH

Upravo na dan kad se objavljuje prvostupanjska presuda šestorici Hrvata iz BiH u Haagu, 29. svibnja, na kioscima u hrvatskom dijelu BiH u prodaju je izašla knjiga, zapravo vrhunsko historiografsko djelo dr. sc. Ive Lučića pod nazivom "Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine".

Knjigu je tako naslovio ponajprije stoga što smatra da bez uvažavanja dinamike političkih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojemu je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njenih unutarnjih proturječnosti, nije moguće razumijeti ni uzroke rata ni povode istome koji je izbio u drugoj polocini 1991. i trajao je sve do kraja 1995. godine.

To se posebno odnosi na događaje iz osamdesetih koji su velikom broju ljudi ostali u maglovitu sjećanju, prekriveni snažnim doživljajem devedesetih i ratnom traumom. Mnogima su osamdesete, u odnosu na ratne devedesete, ostale u sjećanju kao „zlatno doba“, vrijeme mladosti u kojem se mirno živjelo, slušala glazba „novoga val” i gledale sportske priredbe, od Olimpijade do Univerzijade. Potisnute su i zaboravljene sve one neugodne strane svakodnevnice, od inflacije i nestašice osnovnih životnih namirnica pa do različitih oblika društvene i političke represije.

U osamdesetima, koje su nedvojbeno jedan od važnih ključeva za razumijevanje događaja iz devedesetih, komunistička se ideologija sukobila sa stvarnošću i izgubila vjerodostojnost i mogućnost da promijeni zahrđali „razvojni“ sustav i prilagodi ga novim prilikama i potrebama. Pokazalo se da gospodarstvo propada, društveni sustav postaje neodrživa konstrukcija, a problemi za koje je smatrano da su davno riješeni, izbijaju u prvi plan.

Na temelju dostupnoga arhivskog gradiva, objavljenih izvora, literature, teško dostupnih posebnih publikacija Službe državne bezbjednosti (SDB-a) koje su označene najvišim stupnjem tajnosti, kao i ondašnjeg tiska, autor je pokušao rekonstruirati „diskurs sigurnosti“, koji je kao glavni zadatak imao osigurati „režim društvene istine“ instaliran nakon Drugoga svjetskog rata. Htio je pokazati kako je vladajuća struktura pokušavala taj „diskurs sigurnosti“ pretvoriti u praktično djelovanje u uvjetima totalitarne diktature te odrediti koga i kako pratiti i nadzirati; koga i kako kazniti, a koga, zbog ovih ili onih razloga, ekskulpirati bez obzira na stvarne postupke.

Pri tome je samo ukratko prikazao sustav i teorijske postavke na kojima je on počivao, a puno više prostora posvetio je praksi kroz koju se društveni „režim istine“ pokušavao održati.

Jedan od najvećih problema s kojim se komunistička vlast suočila bilo je nacionalno pitanje koje je na jugoslavenskoj razini postavljeno tako da je komunističkom vodstvu omogućavalo efikasnu vlast, a svim „narodima i narodnostima“ trebalo stvoriti privid zadovoljenja barem minimalnih interesa. Komunističke su vođe dobro znali potencijal nacionalnog pitanja i nacionalnih pokreta pa su sustav tako postavili da su u svakom trenutku mogli izazvati krizu, a onda je kompliciranim mehanizmom vlasti rješavati, prikazujući sebe i svoju ideologiju kao jedini okvir unutar kojeg takve krize mogu biti riješene.

Bosna i Hercegovina je u tom smislu imala specifičan položaj. Formalno, ona nije bila ničija nacionalna republika, nego republika triju naroda, „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska“. Stvarno, Srbi su bili poslijeratni hegemon i „temeljni narod“, Muslimani su im se pridružili u vlasti, a zatim započeli s njima borbu za dominaciju, a Hrvati su bili treći i trećerazredni narod, koji je bio određen za žrtvu u praksi ostvarivanja „diskursa sigurnosti“.

Slomom komunističke ideologije i na njoj izgrađena sustava na istoku Europe te urušavanjem međunarodnog poretka krajem osamdesetih, nestalo je vanjskog okvira koji je držao na okupu jugoslavenske republike i narode. Pitanje opstanka nadvilo se iznad svih višenacionalnih zajednica, pa tako i SFRJ, odnosno SR BiH. Bio je nužan novi društveni dogovor.

Međusobno zavađeni nacionalni komunizmi, manipulacija nacionalnim odnosima, višeznačne ideološke formulacije ustavnih odredbi, sustavno onemogućavanje svake demokratske alternative, opća militarizacija društva, nedostatak demokratske tradicije i vještine mirnog rješavanja problema onemogućili su kompromis i doveli su do ratne tragedije.

Poseban dio knjige čini poglavlje o političkom mitu po kojemu su u ožujku 1991. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)“ a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni ishod rata. Dok se prethodni dio knjige odnosi na povijest – ono što se dogodilo, ovaj se dio odnosi na nepovijest – ono što se nije dogodilo – pa je i pisan na drukčiji način. Naime, nema nikakva dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji jasno pokazuju da se ni o čemu, pa ni o „podjeli BiH“, nisu dogovorili.
Fascinantna je upornost s kojom se zagovornici teze o „dogovoru iz Karađorđeva“ odbijaju suočiti s činjenicama, s jedne, i argumentima zdravorazumske logike, s druge strane. „Dogovor u Karađorđevu“ postao je dogma vjernicima u socijalističku Jugoslaviju i utemeljiteljski mit konvertitima iz komunističkog totalitarizma u liberalnu demokraciju.

Radikalan obrat zahtijeva i radikalan mit, što je manje vjerojatan i što više ispunjava projekcije i želje, to više vjernika okuplja. Devedesete godine prošloga stoljeća samo su nastavak i posljedica osamdesetih i svih ranijih godina, a njihovi glavni protagonisti i sudionici formirani su u osamdesetima i(li) ranije.

Knjiga je od 29. svibnja u prodaji na svim boljim kioscima.