Mostarske liske - identitet grada Mostara
Međunarodni dan smijeha koji se danas obilježava idealna je prilika za sjetiti se mostarskih liski, koje su najzaslužnije za prepoznavanje i širenje mostarskog humora. Liska je veseljak, trehaš, zabavljač, mangup, tvorac dosjetki, koji je šali na svoj, ali i na tuđi način.
Posebno mjesto zaslužuju starije liske Muhamed Bega Glavović, Ilija Pjanić, Vasa Kisa, Jovo Srbić, Milan Janjić, Mustafa Ico Voljevic, Meho Sefić, Meho Konjhodžić.
''Prava mostarska raja dolazila je u dva hotela, a sada, nažalost, liske nemaju adekvatan prostor za pražnjenje duše. Neretva i Bristol bili su prave filijale liskaluka. Noći i noći provodile su se u kafanama i terasama ova dva hotela i za mene, to je bila rapsodija u plavom. Prava ljepota bilo je druženje sa Zukom Džumhurom, Icom Voljevicom, Mehom Sefićemm, Tomom Toićem, Rafikom-Mošom Hamzićem'', navedene su riječi Mehe Konjhodžića iz knjige ''Mostarski akvareli'' novinara Fazlije Hebibovića.
Mostarske liske su identitet Mostara, a njihove priče, šale i pošalice i danas se prepričavaju, pa redovito možete čuti da se spominju između ostalog Vasa Kisa, Greta i Eno, Željko Vukasinović Žiža.
Za smijeh je dovoljan samo Vasin lik, najdublja brazda u svijetu smjehova. On ima štab trehaša. I njihovo ime – liske. Ima i svoj naziv šala – liskaluci. On ima i svoje mjesto u istoriji Mostara, grada u kojem je hapšen oko stotinu šezdeset puta. Iz njega je protjerivan šest puta. U njemu je proživio čitav život, a zaposlen bio samo dva sata. O Vasi su knjige pisane, a meni pada na um nešto što nitko ne bi zapisao, stoji u ''Mostarskoj trehi'' Danila Marića.
''Vasinih liskaluka je koliko je i listova na košćeli pod Košćelom. Živio je od šala. Čudesan nadničar duha. Gurmanski ga je hranila i pomodno odijevala mostarska čaršija. Častili su ga naseljenici birtija, a ako nije bilo njih, činio je to gostioničar, u znak zahvale što je navratio baš u njega. A kada Mostar naseli neko drugo vrijeme, i neki drugi ljudi, koji nisu poznavali ni Mostar ni Vasu Kisu, on dopade neugodnosti, sve manje čašćenja. To mu se dogodilo i u tek otvorenoj pozorišnoj kafani.
Ušavši u nju, zatekao je tri nepoznata gosta – glumca. Dvojica su sjedila za stolom, a treći je pijuckao rakiju stojeći pored šanka. Sjednuvši uz onu dvojicu, Vasa je kreveljio lice, skretao pažnju na sebe i očekivao čašćenje. Potraja. Mamurluk i suvoća već ostarjelih usana Vasu podigoše na noge i uputiše ka onom osamljenom. Nametnu mu se riječima:
– Jesmo li se, nas dvojica, upoznali, u Bagdadu?
– Ne, ne, svakako ne. Ja nikada nisam bio u Bagdadu – pomalo zbunjeno odgovoriće glumac.
– Nisam ni ja bio u Bagdadu – vragolastim glasom nadoveza Vasa, nasmija se pa nastavi: – Mora da su to bila, neka, druga dvojica. Dobro, nismo se upoznali u Bagdadu, ali evo, upoznali smo se u Mostaru, pa kad smo se ovako lijepo upoznali, hajde i da se čestito počastimo.
– Može – još uvijek se do kraja nije snalazio glumac.
– Još, samo, da vidimo, ko će platiti piće?! – premilostivim glasom i umiljatim izrazom lica, kojega je umio upriličiti na čudesan način, upitno će Vasa.
– Dobro, častiću ja – kaza glumac, pa i on lice izvede u oblik lika neke već odigrane komedije i pridodade: – Kad smo se, ovako, lijepo, upoznali'', zapisao je Marić.
Liski se svi rado sjećaju i zaista je teško izdvojiti sve njihove anegdote, a Mostarci su im i danas odaju čast. Po njima je i ulica dobila ime, a prepoznatljiv je postao i festival komedije ''Mostarska liska''.
-webp.webp)
-webp.webp)
-webp-wm.webp)
