Mostar Sevdah Reunion očarao publiku u Slavonskom Brodu

U staro doba, arapski liječnici sevdahom su zvali ‘crnu žuč’, misleći pri tom na ‘supstancu koja cirkulira ljudskim tijelom i kontrolira emocije i osjećaje’… Tko zna, možda će ga jednog dana neki znanstvenik prozvati i hormonom tuge, no, službeno, najtočniji prijevod riječi ‘sevdah’ ipak je – ljubav, strast i žudnja.

Piše: Mario Jurković, Radio Slavonija

Danas najpriznatiji svjetski glazbeni kritičari, sasvim primjereno, sevdah zovu balkanskim bluesom, a mnogima je posebno draga definicija ona, sad već legendarna priča o sarajevskom dječaku koji je na pitanje ‘Što je to sevdah?’ odgovorio – ‘To je ono kad babo istovremeno i pjeva i plače’.

Valja podsjetiti da je sevdalinka nastala u srednjovjekovnim bosanskim gradovima, kao povlastica bogatijih slojeva društva, te se u početku izvodila samo vokalno. Kasnije, dolaskom Osmanlija, uz glas se pojavljuje i saz, jednostavni žičani instrument. To je od početka otvaralo mogućnosti za slobodan, ležeran pristup umjetnika i brojne improvizacije.

Treba znati da su otvorena melankolija i tragična atmosfera tekstova sevdalinki, dijelom rezultat stvarnih prepreka na koje su zaljubljeni muškarci i žene nailazili zbog važećih normi ponašanja u islamskom svijetu.

Na kraju, oduvijek postoji nešto duboko tragično u Bosni, u tom introvertiranom svijetu, u isto vrijeme očaravajuće lijepom, ‘ispunjenom skrivenim sjenama koje se rastvaraju u poeziji, melodiji i i interpretaciji sevdalinki’…

No, kako god ga zvali, poznavatelji kažu – Sevdah je prije svega način života. Jedno od onih rijetkih postignuća ljudskog duha i umjetnosti, koje je prije svega potrebno – osjećati. A kad su emocije u igri, znanstveni pristup mora ustuknuti. Trpanje u žanrovske ladice postaje besmisleno. Dokaz za to je očaranost svjetske glazbene kritike i publike ovom divnom glazbom, tekstovima koje publika često i ne razumije, ali bez obzira na to, ne uspijeva odoljeti strastvenoj i dubokoj interpretaciji. Kaže se da sevdah mogu izvoditi samo oni glazbenici koji ga iskreno i osjećaju, ali to je tek dio odgovora na pitanje o tajni uspjeha Mostar sevdah reuniona. Ogromno zanimanje brodske publike za njihov prvi nastup u Slavonskom Brodu, koji je organizirala Radio Slavonija, potvrdilo je da taj osjećaj može biti obostran. Nakon koncerta, podijelili smo dojmove s ovim vrsnim glazbenicima, koji su očarali Brođane.

Razgovor s gitaristom Mišom Petrovićem, započeli smo jednostavnom konstatacijom – za prvi put, bilo je fantastično.

‘Ali ne i zadnji put’ – odmah je dodao Petrović i nastavio – ‘Sudeći barem po reakcijama publike. Mislim da ćemo se vrlo skoro opet vidjeti. Nama je bilo izuzetno lijepo, probudila se ona radost sviranja, mada je ona kod nas manje više uvijek prisutna.

Predivna priča o Mostar sevdahu reunionu traje već petnaest godina. Kako je sve počelo?

- Sevdah još početkom devedesetih nije bio poznat široj svjetskoj publici. Uglavnom se world music scena svodila na Kubu, Brazil, to su bili popularni plesni žanrovi, ponešto Afrika, Indija. U Europi možda Grčka, pa Mađari, Rumunji, Romi… Iz Bosne godinama nije izlazilo ništa. Naš osnivač, Dragi Šestić, dobio je ideju da napravi nešto sa sevdahom, u jednoj modificiranoj formi, koja bi prijala i zapadnom uhu , a da se pri tom očuva bit sevdaha, da se ne ide daleko od originala. Mi se ponekad poigramo sa jazzom, funkyem, ali se uvijek trudimo da bit ostane netaknuta. To je publika prepoznala, a posebno glazbena kritika. Naši su albumi uvijek ocijenjeni s četiri ili pet zvjezdica, nikad ispod. Tako da je to očito bio pun pogodak.-

Na tim albumima surađivali ste s nekim legendarnim imenima?

- Suradnje koje smo ostvarili s nekim od ponajboljih umjetnika s ovih prostora su uistinu nevjerojatne. Nažalost, većina njih više nije s nama, evo nedavno nas je napustio i Ilijaz Delić. Iako s njim nismo radili od 2007. godine, osjećamo duboko poštovanje prema njemu, jednako kao i Šabanu Bajramoviću i Ljiljani Butler.-

Nedavno ste izdali novi album, ‘Tales from forgotten city’. Na brodskom koncertu čuli smo nekoliko pjesama s njega.

- Da, album je vani i uskoro će se pojaviti u prodaji i u Hrvatskoj. Na njemu je opet dosta zanimljivih gostiju, tako da nam pravu promociju i nije lako napraviti. Budući da je ovo naš prvi nastup u Slavonskom Brodu, ipak smo odlučili za brodski koncert napraviti prije svega jedan presjek dosadašnjeg rada, a novi album smo prezentirali tek dijelom.-

Publika je oduševljena nastupom. Kakvi su vaši dojmovi?

- Fantastični. Na pozornici je cijelo vrijeme u pozadini bio prikaz našeg Starog mosta, najmoćniji mogući simbol povezivanja. Kombinacija glazbe i mosta u jednom prostoru kao što je ova prekrasna dvorana već dovoljno govori o tome, a ona duhovna spona i taj most koji smo zajedno stvorili s brodskom publikom je nešto najljepše što glazbenik može doživjeti. Bilo je uistinu sjajno i nestrpljivo čekamo idući koncert.-

Sevdah je, naravno, veći i od Mostara i od Sarajeva, pa i od Bosne same…. Ali, u ovoj glazbenoj bajci, Mostar je posebno važan. I zbog Šantića, Neretve, ali prije svega zbog novog života koji su sevdahu udahnuli ovi sjajni umjetnici okupljeni u Mostar sevdah reunionu. Nemjerljiv je njihov utjecaj na današnju popularizaciju sevdalinke u svijetu… Ono što je Buena vista social club značio za novi život kubanske glazbe, oni znače za sevdalinku 21. stoljeća. Iako trenutno postoje dvije frakcije ovog projekta, sasvim je jasno da je mostarska verzija ona koja slijedi prvotnu ideju osnivača, Dragija Šestića. A to je – udahnuti sevdalinki novi život, novu interpretaciju, hrabro se poigravajući sa žanrovima, ne gubeći nikada srž i bit samog sevdaha.

Brodski koncert pokazao je iznimnu tehničku potkovanost svih članova banda (u sretnom spoju iskustva i mladosti), savršeni sklad, tečnost, razumijevanje i interakciju kakvu je danas teško pronaći na sceni.

Iako je cijeli ugođaj koncerta melankoličan, stvara u slušateljima onu divnu vrstu tuge koja nas više nadahnjuje, negoli rastužuje. U istom onom smislu u kojem Hubert Selby Jr., u svom romanu ‘Requiem for a dream’ za Mahlerovu glazbu kaže – ‘It makes me happy to be sad’.

Valja reći i ovo. Dok dio publike još uvijek poistovjećuje Mostar sevdah reunion s najpoznatijim izvedbama nedavno preminulog Ilijaza Delića, te legendarih gostujućih vokala, poput Bajramovića i Butler, brodski koncert je dokazao da je pjevač Nermin Alukić Čerkez sazrio u izvrsnog, strastvenog i iskrenog interpretatora sevdaha, o kojemu ćemo sigurno još puno slušati.

Posebno briljantni su Mišo Petrović i Sandi Duraković, glazbenoj javnosti poznati i kao gitaristički duet ‘The old bridge’, Marko Jakovljević na bas gitari mlađi je dio nepogrešive i kreativne ritam sekcije koju pokreće legendarni bubnjar Senad Trnovac.

U zvučnu sliku savršeno su se uklopili izvrsni klavirist Gabrijel Prusina i violinist Ivan Radoja. Spomenimo i da u najnovijoj postavi bande nema harmonike (!?), što je zasigurno iznenadilo dio publike, ali zbog toga sevdaha nije nedostajalo…

Treba otvoreno reći da ljubitelji tzv. klasičnog, tradicionalnog sevdaha, (kakvog su pjevali Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović, Meho Puzić, Zekerijah Đezić, Zehra Deović, Amira Medunjanin…), imaju ponekad poteškoća s prihvaćanjem modernog pristupa tradiciji, pa s oprezom prate rad Mostar sevdah reuniona. Šteta je što propuštaju vidjeti širu sliku i dublju perspektivu.

Činjenica je da je ovaj hrabri glazbeni eksperiment učinio za promociju sevdaha, sevdalinke i čitave Bosne u svijetu više od svih ‘starih majstora’ zajedno. Dokazao je i da poigravanje s tradicijom može biti itekako plodonosno i da glazba ne mora ostati zarobljena i okovana formom.

Nepogrešivo osjećajući bit i srž samog sevdaha, Mostar sevdah reunion ponudio je glazbenom svijetu ono što mu danas najviše nedostaje i što najviše cijeni – ‘srce i dušu na dlanu’. I zato je svaki njihov koncert tako čaroban i neodoljiv.

I publici u Parizu, Varšavi, Istambulu, Salzburgu, Melbourneu, Oslu, Berlinu… pa i u Slavonskom Brodu. A ako to nije iskonski, očaravajući, iskreni sevdah – onda ništa nije…