Da za prave majstore uvijek ima posla dokaz je Đuro Milanović, kovač iz Mrkonjić Grada, koji u svojoj radionici zapošljava dvojicu radnika i traži trećeg. Milanović i njegovi radnici prave oko 300 različitih artikala uglavnom za poljoprivredu i šumarstvo, često popravljaju alate za građevinarstvo, a Milanoviću nije strana ni izrada namještaja i kovanih ograda.

U vrijeme posjete novinara agencije Anadolija, u ovoj radnji svi su bili posvećeni izradi konjskih potkovica za koje Milanović kaže da su "alfa i omega" kovačkog zanata.

Starih zanata sve manje

"Nema nas trojica u Bosni i Hercegovini koji to radimo i mislim da nas neće biti još dugo", priča Milanović i dodaje kako su njegovo tržište osim BiH i zemlje regije, Srbija i Hrvatska.

O izumiranju starog zanata, kaže ovaj majstor, najbolje govori činjenica da je nekada u Mrkonjić Gradu gorilo oko 50 kovačkih vatri.

"Netko je imao po dvije vatre, netko jednu, a sad nas je ostalo samo trojica u Mrkonjiću."

Majstori u Mrkonjić Gradu najpoznatiji su po izradi kosa, varcarki koje su ime dobile po nazivu ovog grada u tursko doba - Varcar Vakuf.

"Mrkonjić ima jako dugu tradiciju pri izradi kosa, inače, zanatski je kraj bio ne samo po kosama, ali kosa je između ostalog prvijenac Mrkonjić Grada i po tome je čuvena. Ovo sve što se kuje, još se kuje u Mrkonjić Gradu i malo gdje u bivšoj Jugoslaviji", kaže Đuro Milanović.

Kosa kovanica je specifičan proizvod, služi za košenje trave, a pravi se od posebnog materijala koji se proizvodi u Austriji. To je, kaže, osnovni preduvjet da bi se napravila dobra kosa. Izrada ima više operacija: potezanje, pečenje, noženje, pa razbijanje, tanjenje, rubljenje, zavrtanje peta i čišćenje.

"Kosa mora biti čista i bijela kao snijeg, da bi prije samog kaljenja mogli pratiti njene boje. Prije samog kaljenja završna operacija je upisivanje imena i prezimena i godine proizvodnje. To je vrlo bitno, pošto danas ima mnogo piraterije i uvijek je bilo, pa ljudi podvaljuju", rekao je Milanović.

Kaže da je primjetio na sajmu u Novom Sadu, u Sarajevu i u drugim gradovima da prodavači tvrde da su kose koje prodaju napravljenje u Mrkonjić Gradu.

"A, ni vidjelo nije mrkonjičke kovanice. Tu ćemo morati malo posavjetovati se kako da još bolje zaštitimo svoj proizvod, počeli su štancati čak i imena", rekao je on.

Lažnih kovača svuda ima

Prepričao je kako je na tržnici u Banja Luci pronašao čovjeka koji je tvrdio da je kose koje prodaje napravio Ibrahim Krivdić, mrkonjićki majstor, koji je umro prije više od 30 godina.

"Pitam ga kako je Ibrahim, kaže dobro je, eno ga radi", prepričao je Milanović i dodao da tog čovjeka više nikada nije vidio nakon što ga je "izružio". Objašnjava da osim odabira materijala, pravu kosu mora vješt majstor iskovati.

"Ne smije pregoriti, a ne smije se ledena raditi, jer puknut će. Naravno, dolazi zadnje kaljenje kose. Mora biti točna temperatura grijanja kose, jednako ugrijana", kaže Milanović.

Receptura za kal se čuva u tajnosti, a majstori, prema njegovim riječima, tu tajnu često čuvaju i od svojih radnika. Otkrio nam je samo da je jedan od sastojaka medvjeđe salo.

"Kada se ubije medvjed negdje, mi to dočujemo, kanta sala svake godine se prikupi i ostali derivati koji se dodaju, tako da ne mogu vam reći što je", kaže on.

Pri "otpuštanju kose" objašnjava da postoji čitav spektar boja koje kriju svoju tajnu.

"Te dugine boje su ta tajna, a majstori koji to rade, mi Mrkonjčani, mi tu i nešto znamo, dok laici vide samo dugu i ništa joj ne zna očitati. Mi pratimo vremensko razdoblje, kretanje tih duginih boja, a između ostalog mora se točno znati je li vedar dan", priča ovaj majstor.

Tajne dobrog majstora

Vremenske prilike utječu na kosu, kaže "zna se čak i oblak oslikati na njoj". Prije su, dodaje, kovačke radnje bile male, tamne, s malim prozorom da zimi ne bude hladno. Nije bilo dovoljno svjetlosti i morao je biti vedar dan da bi mogao pratiti spektar duginih boja.

"Kako se ponašaju, kako ide jedna ispod druge, kako skače boja, kako crvena boja poteže ljubičastu i tako dalje, a to su sve prepletene boje koje moraš da pratiš i uz dugotrajno iskustvo da naučiš."

Tajne zanata Đuri Milanoviću, koji je inače profesor tjelesne kulture, otkrio je otac. Imao je priliku raditi u školi, ali "škola, kakva je danas, nije za njega".

"Jednostavno, rođen sam u kovačnici i dan-danas kad odem na more pa se vratim, ne odem nigdje ni u kuću, ni kafanu, niti bilo gdje, prvo uđem u radnju i udahnem taj miris kovačnice. Kovačnica je u mom genetskom kodu", kaže Đuro.

Na pitanje ima li zarade, kroz smijeh odgovara: "Zarada je relativna stvar, mene osobno ne zanima. Imam dovoljno da mogu živjeti do kraja života da ništa ne radim, a ovo radim iz ljubavi, svako jutro s radnicima u sedam, oni odu u četiri kući, a ja ostanem do devet, deset, 11 sati navečer i non-stop radim, jer to me ispunjava".