Kako je James Bond srušio Dražu Mihailovića?

Tvorac Jamesa Bonda, Ian Fleming, je prema vlastitim riječima imao velikih problema pri kreiranju danas planetarno popularnog tajnog agenta.

Originalni James Bond je trebao biti dosadan lik kojemu su se stvari same događale. I njegovo ime je Flemingu bilo „najdosadnije ime koje sam ikad čuo“. Bond je ime dobio prema američkom ornitologu Jamesu Bondu na čiju je knjigu Fleming naišao pri pisanju.

„Dosadni“ James Bond nije mogao ostati takav, jer je Ian Fleming njegove pustolovine kreirao po uzoru na nekoliko špijuna koje je upoznao pri svom radu u britanskoj obavještajnoj službi.

Kao jedna od inspiracija Flemingu je poslužio Fitzroy MacLean, Škot koji je prije II. svjetskog rata službovao kao britanski diplomat u Parizu i Moskvi.

Pustolov po naravi, MacLean pri početku II. svjetskog rata napušta diplomatsku službu i angažira se u vojsci.

Sve do 1943. boravio je na Bliskom istoku, a u ljeto te godine postaje glavnim sudionikom diplomatske misije koja nije imala utjecaj samo na tadašnje prilike na zapadnom Balkanu, već i na današnju geopolitičku situaciju ovih prostora.

Nakon njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju, njen prostor dolazi pod upravu nekoliko pokreta: najveći dio su zauzimale kvislinške NDH pod Antom Pavelićem i Srbija pod Dimitrijem Ljotićem i Milanom Nedićem.

Na području cijele države su djelovale i dvije gerilske skupine: partizani i četnici, ili kako su sebe nazivali Jugoslovenska vojska u otadžbini. Iako su 1941. ove dvije skupine povremeno zajedno djelovale u borbi protiv Nijemaca, četnici su se vrlo brzo okrenuli kolaboraciji s okupatorima ne bi li istisnuli partizane kao pretendente na formiranje eventualne poslijeratne države.

Saveznici u početku nisu znali koga bi podupirali, pa su u manjoj mjeri pomagali i četnicima i partizanima. Četnici su iz britanske perspektive imali prednost, jer je kralj Petar II. boravio u Londonu gdje je bila smještena i kraljevska vlada u egzilu u kojoj je Draža Mihailović bio ministar. Mihailovićevi četnici su nakon početne borbe protiv Nijemaca sve svoje snage usmjerili prema partizanima. U toj borbi su surađivali i sa Nijemcima i sa Talijanima posebno na području Crne Gore i Dalmacije. Četnici u Dalmaciji i Lici, na talijanskom interesnom području u NDH, su čak bili legalizirani kao MVAC (Milizia Volontaria Anti Comunista).

Britanski premijer Winston Churchill je odlučio razriješiti dilemu „Joža ili Draža“ poslavši svoje izaslanike u oba tabora. Za četnike je zadužen pukovnik W.B. Bailey koji je nakon boravka u Srbiji i Crnoj Gori britanskoj vladi poslao zaključke kako četnici uopće nisu zainteresirani za borbu protiv okupacije, te navodi primjer talijanske divizije Venezia koja se u crnogorskim Beranama predala četnicima. Umjesto da razoružaju talijanske vojnike, četnici su ih namjeravali pustiti. Partizani su iskoristili priliku i uzeli oružje od talijanske divizije, a dio vojnika su prebacili u svoje postrojbe.

U ljeto 1943., Churchill šalje Fitzroya MacLeana koji s padobranom dolazi u Bosnu i stupa u kontakt s Titom. Nakon početnog boravka u Jajcu, MacLean u tajnosti počinje putovanje po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj posjećujući Dalmaciju.

Churchillove dvojbe o partizanskoj vjernosti Staljinovom SSSR-u su razriješene nakon MacLeanovih depeša. On navodi kako je uočio značajne razlike partizanske ideologije u odnosu na staljinističku, posebno u Dalmaciji gdje se narod priključio antifašističkoj borbi gotovo isključivo zbog borbe protiv Talijana.

Nakon susreta sa MacLeanom u Marakeshu, Churchill i službeno priznaje Tita kao jedinog saveznika na zapadnom Balkanu i od tada počinje povećavanje vojne pomoći partizanima i potpuni prestanak potpore četnicima.

Značaj MacLeanovih izvještaja Churchillu se ogleda i u tome što je godina njegovog dolaska kod Tita 1943. bila prijelomna godina u II. svjetskom ratu. Nijemci su nakon poraza u Staljingradu počeli defenzivu, a već iduće godine je uslijedilo iskrcavanje na Normandiju koje je označilo početak kraja Hitlerove Njemačke. Ne treba sumnjati kako bi se i Draža Mihailović usmjerio u borbu protiv Nijemaca onoga trenutka kad bi njihov poraz bio izvjestan. Njegovi posljednji pokušaji „blefiranja“ suradnje sa Saveznicima su spašavanja američkih pilota u Srbiji. U slučaju da su Saveznici podržali Mihailovićeve četnike, na snagu bi stupile njegove „Instrukcije“ iz 1941. Ovaj zloglasni dokument je uvelike pratio Hitlerovu politiku stvaranja „Lebensraum-a“, ali i Pavelićevu politiku „trećine“.

Nakon rata, Fitzroy MacLean je promoviran u brigadnog generala, a dobio je i visoka odlikovanja Jugoslavije, Sovjetskog saveza i Francuske. Posthumno je dobio i odlikovanje Republike Hrvatske Red kneza Branimira za organiziranje humanitarne pomoći u Domovinskom ratu.

Fitzroy MacLean je umro 1996. godine, a svoje diplomatsko-špijunske dogodovštine je opisao u svojoj knjizi „Istočni pristup“.