Biti stažist na KB Mostar: Budala na neodređeno

Da postoji situacija u kojoj bi se čovjeka moglo naučiti nešto jednom riječju, znači izustiti jednu riječ za dobrobit drugoga, uvjeren sam da bi mnogi ostali šutjeti.

Nepoznati autor

Prolazim predvorjem KB Mostar skoro svako jutro kada idem na staž. Nakon neprospavane noći i nakon ulaska u KB odmah u startu oblačim sasvim drugačiji psiho kostim, koji ću taj dan ponosno nositi kao i svih posljednjih promašenih dana mog stažiranja. Vani tuče lijepo vrijeme 300 km/h, a ja se spremam na još nekoliko sati torture, općeg omalovažavanja i degradiranja sebe slobodnim stilom. Predivno proljeće u Mostaru, a ja ću gledat u leđa nekoj hidrogenskoj bombi na jednom odjelu KB-a.

Moj kolega A., šeće se po predvorju bolnice, češka svoju modernu bradicu i haka me. Ja mu već refleksno pokazujem kažiprst i on meni isto. Znamo mi što to znači. Godine fakulteta i druženja izvannastavno nauče čovjeka što znači treptaj oka, a ne pokazani kažiprst umjesto njegovog prvog medianusom iznerviranog susjeda. Moraš bit pristojan na stažu. Ne smije svaka šuša u bolnici znat da s kolegom imaš bratski odnos. Mom kolegi je isto kao i meni, samo je on već oguglao. Može to čovjek ako se dobro potrudi. Osim oko muskulature moj se kolega potrudio i oko toga. Ja ni muskulature ni oguglavanja. Kasnim i za njim. On provjereni šmeker kome sestre ne daju da sprema krevete, jer je on ipak muško. On dolazi na staž malo kasnije, jer nije njegovo da se pleha sa krevetima, toaletom i njegom pacijenata. Ja s plahtama, šliferima i jastučnicama baratam kao današnja djeca s Playstationom 2.

Na faksu smo često dizali i držali palce jedni drugima, što za podršku što za dobru stvar koja nam se dogodila. Kad smo počeli stažirati stvari su se drastično promijenile. Palac smo zamijenili drugim prstima za iskazivanja onoga kako se osjećaš. Na stažu se koristimo isključivo kažiprstom umjesto srednjeg prsta jer smo, eto, slučajno i pristojni … za razliku od mnogih …

Kako se sve ovo počelo događati?

Dugo se čovjek ponekad traži, ali kad se nađe – onda je tek frka. Fakultet k'o fakultet. Nešto ide, nešto ne, nešto voliš a većinu stvari koje učiš jedva čekaš i da zaboraviš. Svih detalja s „kafendisanja“ sa kolegama se sjećam „u bobu“, ali nekih simptoma botulizma (recimo) se slabo sjećam. Učiš da naučiš i sam sebe tješiš da ćeš te stvari steći da valja kroz praksu i staž, ali … Mozak k'o mozak, čudna neka masa. Gluposti pamti, a korisnih se stvari htio - ne htio se rješava.

Ugrabivši diplomu na Fakultetu zdravstvenih studija i stekavši zvanje općeg usmjerenja medicinske sestre/ tehničara (u daljnjem tekstu „guzoperke“ jer je to popularnije ime u visokim medicinskim krugovima) pođoh na staž.

Moje nevolje počeše baš  u tom razdoblju. Kontam ja, kad obranih svoj diplomski moji problemi su završeni. Međutim, na moje opće razočarenje, tek su tada počeli. Sutradan nakon obrane diplomskog i sve one euforije koju čovjek prolazi taj dan i veselja s rajom tu večer. Probudih se i pomislih baš ovako: „E, dobro sve to, ali što ću sad?“

Sad mi ide onaj staž  … Uff … Ako je sve bilo loše dosada s vježbama i praksom, valjda će biti bolje na stažu. Opet, prevarih se. Staž ti nitko ne želi platiti. Ne daju ti ni za kave, što bi narod rekao. Pa hajde, nekako preko ovog i onog ministra uspijem sebi naštelati 365 KM potpore zavoda za zapošljavanje. 'Štele' iskoristih da u kasnim dvadesetima ne pitam mater za cugu s ekipom. Za razliku od mojih kolega – mene je dragi Bog i pogledao. Bilo mi je žao mojih kolega koji su bili besplatna radna snaga i subjekti koje su neki objekti, a ne drugi subjekti, iskorištavali u svrhu liječenja svojih frustracija i jačanju svoje lažne veličine. Usprotiviš se – nema potpisa da si odradio taj dio klinike. Nitko od nas nije naučio jednu bitnu stvar tijekom praktičnog dijela nastave kao ni preko ljetne prakse. Rijetko tko nas je doživljavao. Na brzinu ti ispričaju neke stvari koje se u principu u 7:00 h ujutro ne slušaju i pošalju te u 'božju mater' da visiš pola dana na prozoru dok se krv ne povadi, pa onda se zametni smrdljivim kovčegom i put laboratorija. Običaji vježbi i prakse nastavili su se i na stažu, a gorka sudba istog ponavljajućeg jada galopom je nastavila put kroničnog statusa jednog stažiste. To je greška našeg fakulteta, ali tko to smije reći na glas. Organizacija vježbi nam je bila katastrofa kao i većina edukatora. Kako smo bili ignorirani tijekom vježbi i prakse na stažu je stanje bilo još gore.

Veličina čovjeka počiva u njegovoj jednostavnosti i skromnosti. (Tako je mene moja nesretna mati spašavala savjetom finim). Kažu da su majke uvijek upravu, ja još vjerujem u to što mi je govorila. Mada nekad pomislim da i toj ženi svašta pada na um. Ima neku čudnu hipertenziju pa ne preispitujem naglas njena uvjerenja. Veličina, kad si glavna „guzoperka“, stoji u tome da zatireš nejačeg i neukog. Sasvim suprotno od onog što je pisalo na onim papirićima s kojih smo čitali onaj bljedunjavi tekst kad smo se kleli u Kosači da ćemo bit 'cool' u svom pozivu, da ćemo pomagati pacijente i svoje kolege, da ćemo poštovati živote i promovirati zdravlje u svim oblicima i kad smo se zakleli u koješta još.

Magarac u Rim – magarac iz Rima, rekla bi moja baba. Veličina koju spomenuh počela je, možda,  i mene obuzimati dok me nije otresla jedna tamnoplava seka na jednom turobnom odjelu. Nakon sati lutanja po odjelu na kojem me nitko nije htio ni pogledati, a kamoli da me nešto nauči, upita mene seka s osmjehom od uha do uha:

- Jel' ti stažiraš?

 –Jesam ogovorih.

- Jel' visoka ili srednja?

 –Visoka rekoh.

–Super. Reče ona.

Ja već namjestih onaj osmjeh djeteta koje bi uskoro moglo dobiti sladoled. Evo je, pomislih, sad će mi dati da nešto radim. Naučit će me nešto. Ah, ima Boga pa taman da je k'o miš!

Međutim reče ona: -  Hajde visoki stažista odnesi uputnice za konzilijarni na interno i donesi sa mikrobiološkog laboratorija čašica za urine i štapića za briseve. Doduše, fino me zamolila. Ne valja dušu griješiti!

Moj prethodno razvučeni osmjeh se skupi i iščeznu kao da me netko mokrim ručnikom opalio po faci. Uzeh ja uputnice i zaputih se put Internog. Pođoh dužim putem, stubama do zdravlja. Kontam – sačekat ćeš malo svoju narudžbu.

Zašto ne radim svoj posao, a ne da obavljam glupe zadatke? Ja trebam učiti i da me uče. Dalje, nešto opet kontam da je i to je dio odrastanja. Pa se pođem tješiti da je to samo danas. Nema veze. Neće mi kruna s glave pasti što ću još protegnuti već protegnute noge. Imam viška kila, možda se baš vidi pa me hoće moja kolegica da isteše. I to je djelo milosrđa. Vratim se ja nakon lutanja po bespućima Bijelog Brijega na odjel, a tamo već me čeka druga hrpa za laboratorij koju ću odnijeti dok deklarirani nosač tog odjela izležava se u stolici i ulizivačkom spikom napreduje put glutealne regije glavne sestre. Hrabar momak! Osjećaj za koji pomislih da je nestao nakon prakse vratio se opet. Nosači nalaza iz laboratorija i nosači epruveta i urina u laboratorij. Tako ti izgleda staž!

Mnoge sestre pišu o tome što bi trebala jedna medicinska sestra znati i kako bi trebala postupati. Navode one, da je komunikacija izuzetno bitna. Pišu dalje o pacijentima i komunikaciji s njima. Pišu kako je važno znati pacijenta u bobu i prepoznati mu, na samo jedan pogled, čitavu obiteljsku anamnezu. Neki, uistinu sebi umišljaju da to imogu. Jedan eye blink i ne treba ti druga dijagnostika.

Kaže jedna fina seka: komunikacijom se riješi 98% nejasnoća i nesporazuma. Gdje su joj ona 2% što nedostaju za kompletnu brojku od 100%? Nije ih navela ni tko su ni što su, pa smo ja i moj kolega zaključili da ta vrijednost od 2% pripada ograničenosti sugovornika. Bitno je napisati nešto, a koliko ćeš vjerodostojno prikazati sve brojke to nije bitno. Nije im bilo bitno vjerodostojno prikazivanje brojki ni u njihovim diplomskim radovima. Tamo su izmišljale brojke, a mentori im vjerovali i potpisivali njihove laži. Pa nakon tih laži poslovanje istima se proširilo i na sve ostalo s čime imaju i nemaju veze naše pametnice.

 Između svih blebetanja o komunikaciji nigdje nisu napisale „načitane“ sestre kako se trebamo međusobno zvati, a to je čin komunikacije. Na vježbama, praksi i stažu si „Mala“ ili „Mali“. Obično se predstavimo kad dođemo. Ime kažemo, ali s imenima je isto kao s našim učenjem i zaboravljanjem. Stvari koje se mogu pojednostaviti u SKB Mostar su pojednostavljene. Ime ti nije bitno, ti si „Mala“ ili „Mali“. Mala spremi krevete, mala dodaj tutu, mala odnesi tutu (ovo obično radi mala), mala/i odnesi krv u laboratorij i na transfuziju i vidi ima li išta za naš odjel gotovo, ako nema posvađaj se s laborantima (ovo rade i mala i mali) … Smijem se, dakle, svađati s laborantima kako „navodno“ ne rade ništa, a svojoj edukatorici ne smijem „A“ reći jer ona se „slama od posla“ … najčešće po Infuziji i u tračanju sa kolegicama sa svog ili s drugih odjela. Uvijek si manji od većeg. Sva ta njihova črčkanja praznih riječi pored kojih stoji njihova slika iz boljih dana u praksi su gotovo neprimijenjena. .

Komunikacija s pacijentima:

Na odjelu starija pacijentica nije prozvana kao gospođa već je zove baba. Stariji gospodin je đed, mladi gospodin nije gospodin već momak, mlađa gospodična je cura … Ne dao Bog upamtiti ime pacijenta … Ma to ti je onaj đed drugi od prozora. Točno preko puta od vrata WC-a. Sjećam se svoje profesorice Nade Prlić i njenih predavanja o tome kako se obraćati pacijentu, pamtiti njegovo ime … Nekoliko generacija je prošlo kroz Nadinu školu ophođenja s pacijentima, ali opet izgleda da ne zaboravljam samo ja prethodno naučeno gradivo. Nekima nije Nada Prlić predavala. To se čak i vidi! Prethodnicima Nade Prlić neka je Bog na pomoći. Svi imamo taj problem … očito. Sigurno naši kapaciteti dopuštaju, bez obzira na broj pacijenata koji protutnje kroz sve odjele pamćenje imena ljudi koji ti leže na odjelu.

Mogu se okladiti u svojih par litara krvi i desni bubreg da i ja i sve moje kolege znamo zavezanih očiju u rekordnom vremenu s bilo kojeg odjela na kojem smo bili na vježbama, praksi i stažu doći do mikrobiološkog, transfuzije i laboratorija i da se pri tom nećemo spotaknuti niz stube, zakačiti na ostatak prosutog maltera po putu, da nećemo upasti u rupu niti šutnuti najmanji kamenčić. To smo doktorirali na vježbama, praksi i stažu. Daj mi da pripremim terapiju … eh, sad … pitanje je hoću li znati. Bilo je odjela na kojima se i dotle dogura. Neću ih navesti namjerno da im ne bi mnogi nadobudni pohrlili pa ih izludili svojim neznanjem kao što sam ih ja izluđivah. Svoje strpljenje koje su imali sa mnom vjerojatno su ga ispucali. Većina nas je svjesno da ništa ne znamo i vjerojatno će nas naša bruka držati do kraja života, bar mene hoće, ali bilo koju nadređenu to boli u zidu.

Služba 'stažerke guzoperke' i 'nositeljice krvi' po laboratorijima identificira se neznanjem i zatucanošću istih koji šalju stažistu na takove aktivnosti. Pored toliko posla o kojem sve sestre pričaju da ga rade i da se slamaju ipak ti nije dopušteno da im pomogneš u tome što one rade s pacijentima i da pri tome nešto naučiš. Naravno, naučiš s rijetkom ljubaznošću tvoje starije ili iskusnije kolegice. Ti si na stažu i nosaš uputnice, epruvete i posudice s urinom, motaš vatu i šutiš.

Da, sestre u tamnoplavim odorama s bijelim crtama ili u bijelim odorama sa tamnoplavim crtama - vi ste ogledalo naše nespremnosti, nesigurnosti i neznanja kad se već nekome posreći pa dobije posao. Mi smo glupi i ne znamo svoj posao samo iz toga razloga što i vi ne znate svoj posao. Samo što se te neke stvari ispod hidrogenske frizure, naočala bez dioptrije, kilo pudera, kandžama umjesto noktiju i na tim kandžama turbo ultra nitro bliještećim lakom za nokte, prekratkim suknjama i inim nepotrebitostima NE VIDE! Prošlo je vrijeme kad su se ljudi koji nose cvikere bili poštovani i nazivali se pametnim osobama koje su svoj vid skršile učeći kraj svijeće. Struju imamo već godinama. Isto dobru struju najvjerojatnije s obzirom koliko je skupa. Vanjština nekada itekako opravdava blaženu glupost. Nažalost to je tako.

Jednom je jedna starija sestra iz jedne od ambulanti, koja mi je bila edukator, stala sa mnom i vidjela mi uputnice koje nosah, pa me upitala zašto ja nosam konzilijarne uputnice. Moj odgovor je bio kratak – šta ja to drugo trebam? Reče meni sestra ovako: - pa zar vi idete na fakultet da bi vucarali papire koje ima tko nosati. Rekoh – svi to radimo tako već godinama. Odmahnu meni sestra i glavom i rukom istovremeno i reče: upravo ste svim svojim kolegama priredili isti tretman koji su tebi tvoje kolege priredile u mjeri godinu dana. Zašto se ne trgneš dijete drago? – Kako ću? Hoćeš li da jedno neću pretvorim u jedno veliko nikad nećeš dobit posao?

Život su ti kadri zagorčat.

Tko se dohvatio svoje pozicije PONEKADA je došao do nje sa dvije ruke i deset prstiju. Nabrojati mogu samo njih par. Možda ih ima još, ali ja znam samo njih par. Za svaki uspjeh jedne sestre postoje anegdote tijekom njenog školovanja, rada i samog napretka. Mi smo narod takav kakav već jesmo i pamtimo samo bruke i loše stvari, a iste te osobe koje su prolazile pakao neznanja i nespremnosti za ovaj poziv neobjašnjivo brzo zaboravljaju kako je svaki početak težak i kako stvari koje znaš ponekada nisi u stanju provesti kvalitetno u djelo bez podrške tvoje iskusnije kolegice.

Kaže meni sestra na jednom odjelu pitaj ono što ti nije jasno. Drugačije nećeš naučiti. Ama sve je meni teoretski jasno, ali daj me pusti da to uradim. Kaže ona meni da se dogovorim sa turnuskama da me one nauče. Ja i moj kolega trkom turnuskama, a one nama ovo-ono i mi magarad k'o što smo i bili. Odemo ja i kolega s odjela, a znamo koliko smo i kad sam došli prvi dan. Dođemo na drugi odjel i tako dangubimo kao i na pet prethodnih na kojima sam bili. Isto tako jedna me sestra pitala jel'se mi znamo odnekud? Kontam, može me znati samo iz par razloga:

Samo mi je ovo palo na pamet: Čovjek vazda izvali kakvu glupost, pa možda je i mene bio zahvatio taj trend. Možda je glupost bila provedena i u praktičnom smislu. Možda je moje kretanje po praksi ili vježbama bilo u skupini „baletanke na papke, tajice na noge, mantil – polupopeglan na sebe, kosu pusti i pričvrsti grivu sa ogromnim sunčanim naočalama“ … ma nisam odatle … Možda rekoh u svom neznanju  da mi je fora sestra s kojom se ova nasmrt zakačila … Ne znam …

Kontam, idem se pravit budala. Rekoh da stvarno nemam pojma odakle bi ona mene mogla znat osim s vježbi i ne znam iz kojeg razloga.

Nije mi palo na pamet da možda nešto pametno rekoh ili uradih. To bi mi bio veliki luksuz.

I o ovome svemu i mnogim drugim stvarima nam je Nada Prlić naveliko predavala. A poznata je stvar da su neki kartali remi na njenim predavanjima, a manifest ovog čina nezainteresiranosti očituje se itekako u praksi.

Stid me je biti nesigurna osoba, ali celofanskim medicinskim radnicima je uspjelo da me trajno bude stid na bilo kojem odjelu na koji dođem. Kad idem na staž kao da idem na vješanje!

Zar nije sramota kad sretneš  neku od sestara, koje si silom prilika upoznao na svom naukovnom putu i lijepo joj se javiš na ulici a da ona stručno progleda kroz tebe kao da si proziran? Ima i toga, ooo itekako ima. Ja svoju edukatoricu pozdravih na ulici 3 sata nakon održanih vježbi, a ona mi se sarkastično nasmijala i nije otpozdravila. Kasnije pomišljah da je pozdravim kad je sretnem, ali bilo me strah da se ne obrukam opet, pa se odlučih za prelazak na suprotnu stranu od njenog kretanja.

Nakon odrađenog staža pitala me glavna sestra KB-a nauči li ja išta? Odgovaram  joj najdiplomatskijom rečenicom koju uspjeh iščačkati u svom očaju:

- Bilo je i toga.

Ništa me više nije pitala. Lijepo me pozdravila i zahvalila mi se.

Kad si na stažu nije ti lako. Bilo bi sve lakše da se osim njih nekoliko koji su se trudili da ti pomognu zadalo još njih par. Da su atom onoga što nisu htjeli usmjerili na ono što bi trebali svaki od nas stažista bi prerastao iz neukog pačeta u bar polustručnog labudića. Mislim da bi svaki završeni student općeg smjera FZS-a počeo se kompletirati kao radna ličnost nakon 2 normalna odjela i 2 normalne sestre. Mene je sreća i donekle pratila za razliku od mojih kolega, zapao me odjel na kojem su mi ruke bile odriješene i na kojem su sve sestre od prve do posljednje stajale iza mene i svojom umjerenošću, strpljivošću, stručnošću, iskustvom i znanjem napravile su od mene spomenutog labudića, koji već ima petlje da raširi svoja krila i koji ima već nekih ambicija i ponešto općeg znanja. Istina, put preda mnom je još dug. Biti će još koja osoba koja ima oko i srce. A što je s mojim ostalim kolegama? Nemaju svi odlučan stav i visoko čelo! Ponekada najjednostavnija stvar iziskuje više vremena i strpljenja. Sestre su poznate po čeličnim živcima i astronomskom strpljenju. Što je sad odjednom?

Iako smo razočarani svijetom koji smo vidjeli unutar ovog zvanja i samopouzdanje nam je još uvijek poljuljano, ali da se ponovo rodimo bili bi ovo isto – medicinska sestra ili tehničar! Malo u inat, malo iz principa, ali ipak najviše iz ljubavi prema čovjeku i prema najdragocjenijim stvarima na svijetu – ŽIVOTU I ZDRAVLJU!