25 godina od smrti najvećeg glumca SFRJ: Grob Pavla Vuisića nitko nije posjetio!

Prije dvadeset i pet godina, na današnji dan, preminuo je Pavle Vuisić, jedan od najvećih glumaca koji je živio na prostoru bivše SFRJ. Vječni boem, voljen svuda gdje se pojavljivao, a volio je samo svoju Suli – Mirjanu Vuisić, s kojom je proveo pune 32 godine u braku.

Oživljavanje uspomena na detalje iz njegove svakodnevice ni danas nikog ne ostavlja ravnodušnim, iako je, kako se Telegraf uvjerio na licu mjesta, njegov grob danas, na godišnjicu smrti, nije niko posjetio.

Na Novom groblju, u “Aleji velikana” nalazi se veliki spomenik od bijelog mramora. Na tom mjestu je obiteljska grobnica Vuisića u kojoj počiva čuveni Paja.

Kako su se novinari uvjerili, veliki bijeli grob na parceli 78 nitko nije obišao, nema zapaljenih svijeća, kao ni vijenaca, ni cvijeća, a iz saksija raste korov. Zanimljivo je i to da grob s potpisom kamenorezačke kuće nema na sebi urezan križ, ali su zato tu imena s godinama smrti drugih Vuisića – Dušana, Mirjane, Radmile i Dobrile.

R. M. (36), radnik groblja, tvrdi za Telegraf da na mramornu stolicu postavljenu ispred vječne kuće čuvenog glumačkog boema rijetko tko sjedne.
„Odavno niko nije bio, dođe poneko, zapali svijeću, ali ne znam jesu li to članovi obitelji ili njegovi poštovatelji“

Vuisić je prezirao intervjue, a kada je Udruženje filmskih glumaca odlučilo da mu da najveću filmsku nagradu glumaca Srbije “Slavicu”, napisao je:

“Čuo sam od mnogo poštovane i cijenjene tajnice Sneške da sam kandidiran od Udruženja za još nekakvu nagradu, pa pošto svi znaju da za nikakvim nagradama ne žudim, molim da iz ove kandidature budem isključen. Beograd, 30.06.1986. S poštovanjem Pavle Vuisić, sr.”

Koliko njegova priroda nije marila za publicitet i priznanja govori i njegov telegram RTS-u:

“Ne mogu snimati Novogodišnji program. Stop. Ne zovite me. Stop. Od sutra sam u Grčkoj. A upravo, da vi rečem, dojadilo mi je više da se kerebečim.”

Tko zna kako bi danas izgledao srpski film da se početkom pedesetih godina proteklog stoljeća nije pojavio legendarni Paja.

Desetog srpnja 1926, kada je velikan glumišta došao na svijet, niko nije ni pomislio da je rođen umjetnik koji će promijeniti dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajati gledatelje.

Usprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umjetnika Srbije tijekom svog glumačkog razdoblja odigrao je preko sto uloga na kojima su mu tada zavidjeli, a situacija nije drugačija ni danas.

Međutim, i pored svog talenta, rijetko je dobivao glavne uloge. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih sam Pavle nikako nije želio.

Nitko tko ga se sjeća ne kaže da je bio loš, već jednostavno nije volio glumiti i tu profesiju je smatrao krajnje nevažnom i nebitnom. Nikada nije izgovarao tekst kako je napisan, nije prihvaćao svoje materijalno sudjelovanje u filmu, neprofesionalnost, gubljenje vremena. Svoj je rad odmah naplaćivao. Bio je glumac najšireg dijapazona i bez određenog faha, koji je mogao podjednako sugestivno igrati sve što odgovara njegovoj robusnoj i pitomoj prirodi.

U ljeto 1988. otkriveno je da je obolio od karcinoma s kojim se borio svega tri mjeseca, a izdahnuo je u šezdeset drugoj godini. Bili su to mjeseci kada mu nitko i ništa nije odgovaralo. Prestao je odlaziti u kafane i umro u samoći. Njegova posljednja želja bila je ispoštovana, pa mu nitko od kolega nije nazočio sahrani.

Otišao je u tišini. Bez pompe. Ostavio je dubok trag u filmskoj umjetnosti u kojoj je bio maestralan, a koju je podjednako maestralno prezirao.