11-godišnja Sofija pobijedila leukemiju pa dva puta donirala kosu

Sa samo tri godine Sofija Tešanović (11) iz Trebinja pobijedila je leukemiju, a šest godina nakon toga, prvi put je donirala svoju kosu za drugu djecu kojima je život dodijelio borbu s opakim bolestima. Nakon toga, kosu je donirala i ove godine, drugi put.

U razgovoru za "Nezavisne novine" Sofija ističe da joj nije bilo teško donijeti takvu odluku.

"Bilo mi je drago što sam to uradila i planiram ponovo to uraditi", kaže ona.

Težak put do izlječenja 

Kako dodaje, voljela bi i kada bi druga djeca učinila isto, pustila svoju kosu, a zatim je i donirala za one koji su bez nje ostali.

Na Sofijinu odluku da dva puta skrati kosu i donira je djeci koja prolaze kroz ono što je prošla i njena kćerka, ponosna je i majka Suzana.

"Nas dvije smo pričale, i ja sam je pitala 'Sofija, bi li ti skratila kosu, pa da tvoju kosicu damo nekome, kao kada si se ti liječila?' Ona nije imala problem s kosom, jer je bila mala, ali ja sam vidjela starije djevojčice kojima je to bio baš problem. Njoj se ideja svidjela. Objasnila sam joj da se od zdrave kose pravi perika i da to nose njezini prijatelji koji su u istoj situaciji u kojoj je ona bila", prisjeća se Suzana priče pred prvo doniranje kose.

Kako kaže, poslije toga je Sofija ponovo puštala kosu dvije godine.

"Nakon dvije godine samo je bilo: 'Mama, hoću li ja sad opet da se ošišam, da doniram kosu?' Ja kažem: 'Kako ti želiš.' A ona reče: 'Ja želim.' To je bilo sada, ove godine. Bila sam ponosna. I ona je bila ponosna sama na sebe. Bilo mi je to emotivno i dirljivo", kaže ona.

Suzana se prisjetila godina kada su vodili svoju bitku, a kako kaže, na putu izlječenja bilo je izazova, a Sofija se liječila u Univerzitetskoj dječjoj klinici u Tiršovoj u Beogradu.

Zdrava i svestrana djevojčica 

"Bilo je jako teško. Bilo je teško i dugo. Dugo je trajalo. Dvije godine smo imali terapiju održavanja, gdje smo na dvije do tri nedjelje, kada bi nam profesor dozvolio, dolazili i išli na kontrole u Beogradu. Bilo je teško, ali, sreća, ona je bila mala, pa je dosta toga zaboravila, ali ima dosta stvari kojih se sjeća. Kad mi nekad postavi pitanje i kaže: 'Mama, sjećaš li se onoga?', ja se baš zaprepastim da je ona to uopće mogla zapamtiti", priča Suzana.

Sada, osam godina poslije otkrivanja dijagnoze, Sofija je dobro i zdravo. Odličnim uspjehom je završila peti razred i svestrana je djevojčica.

"Trenira nogomet. To je bila njezina želja. Bili smo malo skeptični u vezi s tim pitanjem, jer je nogomet grub sport. Međutim, dozvolili smo. Kako je počeo peti razred, u školi se održava odbojka i vidim da joj se odbojka svidjela i da joj možda leži više nego nogomet. Meni je bitno samo da ona ima fizičku aktivnost zbog njenog zdravlja i, naravno, zbog druženja s djecom. Ide i u glazbenu školu, svira klavir", priča ona za "Nezavisne novine".

Suzana ima poruku za sve roditelje koji sa svojom djecom vode bitku za život.

"Vjera u Boga, to je pod broj jedan. Mene je to stvarno održalo. Poruka je da samo razmišljaju pozitivno. Obitelj je stub, a majka posebno. Jako je bitna, jer majka je tu stalno. Mora biti pozitivna, hrabra. Meni je bilo samo bitno da ona bude dobro. Trudili smo se svi u obitelji da prođe sve što bezbolnije", ističe Suzana dodajući da je imala podršku supruga, djece, obitelji i prijatelja.