On je svojeglav i ekscentričan, ali zasigurno jedan od najvećih glumaca

Jedan od najvećih filmskih glumaca svih vremena, Daniel Day-Lewis, rođen je na današnji dan prije 65 godina, 29. travnja 1957. u Londonu.

Daniel Michael Blake Day-Lewis sin je pokojnog britanskog pjesnika Cecila Day-Lewisa. Majka Jill Balcon, kćer sir Michaela Balcona, bila je također glumica.

Dvije godine nakon njegova rođenja u Londonu, obitelj Day-Lewis se preselila u Croom's Hill, Greenwich.

Cecil Day-Lewis je po sinovu rođenju već imao 53 godine i činilo se da se slabo interesira za svoju djecu. Nakon čestih zdravstvenih problema, umro je kad je Danielu bilo 15 godina. Daniel se osjećao emocionalno nesiguran te žalio što nije bio bliži s ocem.

Živeći u Greenwichu, Day-Lewis se prirodno okružio siromašnim klincima iz Južnog Londona, a kako je smatran "otmjenim" Židovom (po majci), često je bio predmet školskog zlostavljanja. Vrlo brzo je svladao lokalni naglasak i manirizme - za koje vjeruje da su mu bile prve uloge koje je odigrao.

Roditelji su ga 1968. godine poslali u internat Sevenoaks u Kent. Iako je osjećao odvratnost prema školi, tu se upoznao sa svoja dva najpoznatija zanimanja, drvenarijom i glumom.

Debitirao je u Cry, The Beloved Country noseći tešku šminku u ulozi malog crnca. Dok je njegov prijezir prema školi rastao, u 14. godini je ostvario svoj filmski debi u filmu, Nedjelja, prokleta nedjelja u kojem je igrao vandala u manjoj ulozi.

To iskustvo opisao je "božanstvenim", zato što je dobio 2 funte da uništi skupocjeni auto parkiran ispred lokalne crkve. Nakon dvije godine u Sevenoaksu, Daniel se preselio u Bedales School u Petersfield.

Nakon studija u kazališnoj školi Bristol Old Vic, Day-Lewis je nastupio u brojnim predstavama i filmovima koji su mu donijeli tri Oscara, dvije BAFTA nagrade i jedan Zlatni globus.

U sredini svoje karijere je postao poznat kao jedan od najizbirljivijih glumaca u filmskoj industriji, nastupivši tako u samo četiri filma zadnjih deset godina. Postao je poznat i po konstantnoj posvećenosti svojim ulogama i istraživanjima u pripremi likova koje tumači.

Na počecima glumačke karijere, imao je sporedne uloge u filmovima Gandhi (1982. ) i Bounty (1984.), a više pažnje privukao je ulogom u Sobi s pogledom (1986.).

Godine 1987. je nastupio u glavnoj ulozi u Nepodnošljivoj lakoći postojanja Philipa Kaufmana, s Lenom Olin i Juliette Binoche, kao češki liječnik čiji se hiperaktivni i čisto fizički seksualni život uruši nakon što dopusti sebi da se emocionalno poveže sa ženom. Tijekom osmomjesečnog snimanja je naučio češki.

Day-Lewisova vlastita verzija "metodične glume" došla je do punog izražaja 1989. s ulogom Christyja Browna u filmu Jima Sheridana, Moje lijevo stopalo, za koju je dobio brojne nagrade, uključujući Oscar za najboljeg glavnog glumca.

Tri godine nakon osvojenog Oscara, objavljen je Posljednji Mohikanac (1992.). Dobro je poznata postala priča o njegovu istraživanju za ovaj film; navodno se podvrgnuo rigoroznom treningu i naučio živjeti u zemlji i šumi gdje je njegov lik živio, kampirao i lovio.

Iako mu je film vratio staru slavu, Day-Lewis je volio manje "holivudske" filmove kao što je Doba nevinosti s Michelle Pfeiffer redatelja Martina Scorsesea.

Poslije toga je započeo novu suradnju s Jimom Sheridanom na filmu U ime oca, u kojem je glumio Gerryja Conlona, jednog od četvorice ljudi koji su pogrešno osuđeni za bombaški napad koji je izvela IRA.

Film mu je donio drugu nominaciju za Oscara, treću nominaciju za BAFTA-u i drugu za Zlatni globus.

Day-Lewis je 1996. nastupio u filmskoj verziji Vještica iz Salema temeljenoj na komadu Arthura Millera, s Winonom Ryder. Slijedio je Boksač Jima Sheridana, u kojem je glumio bivšeg boksača i člana IRA-e nedavno puštenog iz zatvora. Kako bi se pripremio, trenirao je šest mjeseci s bivšim svjetskim prvakom Barryjem McGuiganom.

Nakon Boksača, Day-Lewis se povukao iz glume i otišao u "polumirovinu" i vratio se svojoj staroj strasti - drvenariji. Preselio se u Firencu, u Italiju, gdje ga je zaintrigirao postolarski zanat, pa je neko vrijeme radio kao šegrt.

Nakon tri godine stanke, Day-Lewisa su glumi vratili Martin Scorsese (s kojim je radio na Doba nevinosti) i Harvey Weinstein kako bi glumio (s Leonardom DiCapriom) vođu bande, "Billa Mesara" (koji, ironično, iz dna duše mrzi Irsku i Irce), u Bandama New Yorka.

Njegova izvedba u Bandama New Yorka donijela mu je treću nominaciju za Oscara, a osvojio je BAFTA nagradu za najboljeg glumca. U to vrijeme se zakleo da će mu to biti posljednji film.

Godine 2007. se pojavio u ekranizaciji romana Nafta! Uptona Sinclaira, nazvanoj Bit će krvi redatelja Paula Thomasa Andersona.

Day-Lewis je za ulogu osvojio Oscara za najboljeg glumca, BAFTA-u za najboljeg glumca, Zlatni globus za najboljeg glumca u drami, nagradu Ceha filmskih glumaca (koju je posvetio preminulom glumcu Heathu Ledgeru), te nagradu kritičara.

Za naslovnu ulogu u povijesnome spektaklu Stevena Spielberga Lincoln 2013. godine osvojio je svoj drugi Zlatni globus za najboljeg glumca u drami, četvrtu nagradu BAFTA, a uloga mu je donijela i trećeg Oscara za najboljeg glavnog glumca čime je postao prvi glumac u povijesti koji je osvojio tri nagrade u toj kategoriji.