Fadile, reci nam de  

U romanu "Tetka Julija i piskaralo", jednom od ponajboljih romana peruanskog nobelovca Marija Vargasa Llose, postoji jedan iznimno zanimljiv lik, piskaralo iz naslova romana, koji za jednu veliku radio postaju piše bizarne radio-sapunice koje vrlo brzo postanu hit širom Južne Amerike. Piskaralo uz sebe uvijek ima neku knjigu, u kojoj su sabrani antologijski citati svjetske književnosti, a koje on marljivo ubacuje u tekstove svojih sapunica, i koji u tom kontekstu djeluju poprilično infantilno.

Piskaralo iz Llosina romana kao da se inkarnirao u liku našeg vrlog "tehničkog" premijera Fadila Novalića. Sve što taj čovjek izgovori djeluje dozlaboga plitko i infantilno. Taj čovjek da citira Borgesa, to bi, čini mi se, djelovalo jeftino i otrcano. Kao da, skupa s Novalićem, sudjelujemo u bizarnom realityju. I to ne bilo kakvom, radi se o možda najskupljem realityju u povijesti. Samo je, na primjer, "epizoda" s respiratorima koštala nevoljne sudionike, porezne obveznike, desetak milijuna eura. I koji, uzgred, panično bježe iz realytija zvanog Bosna i Hercegovina.

Povijest ljudske infantilnosti nije od jučer, iako smo danas, zahvaljujući razvoju tehnologije, u prilici to gledati u realnom vremenu. Otuda ta poveznica s realytijem. Rodonačelnica tog "žanra" je francuska kraljica Marija Antoaneta, supruga posljednjeg francuskog kralja Luja XVI. Njoj se, većina povjesničara tvrdi neopravdano, pripisuje izjava "ako nemaju kruha, nek jedu kolače".

Ipak, neokrunjeni kralj ovog žanra, bez obzira na našeg virtuoza Fadila i francusku kraljicu, je jedan fiktivni lik, jedan strip junak. Radi se o Grunfu iz Alan Forda, čije su majice jedan od zaštitnih znakova tog stripa. Grunf je "izumitelj", da podsjetim mlađe čitatelje koji, na žalost, nisu odrastali uz taj strip, lik preko kojega autor ismijava takozvane Hitlerove inženjere koji su nakon Drugog svjetskog rata karijeru nastavili u SAD-u, i koji gotovo u svakoj epizodi nosi majicu s natpisom. Da biste shvatili o čemu je riječ, slijedi nekoliko "bisera" s Grunfovih majica:

Tko vrijedi - leti, tko leti - vrijedi, tko ne leti - ne vrijedi

Bolje biti živa kukavica nego mrtvi heroj

Bolje nečastan uzmak nego častan poraz

Tko hoda, ne trči

Ne predaj se nikad, osim kad moraš

Ne vjeruj ženi koja laže

Bolje biti mlad, lijep, bogat i zdrav nego star, ružan, bolestan i siromašan

Ipak, moj favorit je jedna izjava legendarnog bosanskohercegovačkog nogometnog trenera Milana Ribara, koji je sa sarajevskim Željezničarom u sezoni 1971./72. osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Uz to, Ribar je vodio jedno vrijeme i reprezentaciju Jugoslavije. Bio je poznat po tome da je davao prednost tjelesnoj spremi u odnosu na tehničko znanje nogometaša, što je u bivšoj Jugoslaviji bilo ravno nekoj vrsti hereze, gdje se jalovo "umiranje u ljepoti", onako s visoka, pretpostavljalo mukotrpno postignutom uspjehu.

Za momčadi koje je vodio Milan Ribar govorilo se kako u "zadnjih dvadeset minuta utakmice igraju kao i na početku". Okosnicu svake njegove ekipe činila je neprelazna i čvrsta obrana. Postoji legenda koja kaže kako je Ribar za svoje obrambene igrače imao samo jedan savjet: "Ko leži - ne bježi." Uzgred, danas kada gledamo velika nogometna natjecanja, poput Lige prvaka ili Svjetskog ili Europskog prvenstva, stječe se dojam kako je Ribareva "nogometna filozofija" pobijedila. Po tome, Ribar je bio neka vrsta vizionara koji je prije 50 godina propagirao nogomet kakav se igra danas, a koji se u najkraćem može opisati njegovom legendarnom maksimom.

Tako, preko Marije Antoanete, Grunfa i Milana Ribara, dolazimo do našeg Fadila, koji je u prisluškivanom razgovoru, vezanom uz aferu "Respiratori", dao neponovljivu skicu za portret Fahrudina Solaka, bivšeg čelnika Civilne zaštite: "On jadan i ne zna da ne odlučuje ni o čemu. Mogu misliti šta Hrvati misle, još jedan glupi Bošnjak." Tu skicu "genijalno" je dopunio Novalićev sugovornik, Hasan Ganibegović: "Ograničen je ko balkon, a vozi Tuarega."

Ipak, Novalićeva izjava, po kojoj će ući u antologiju ljudske infantilnosti, ali i bešćutnosti, je ona vezana uz poskupljenje ulja, a koju je dao nedavno, kojom je zapalio internet i društvene mreže: "Ako kupujete ulje, kupićete ga 37 posto manje. Kupićete manje litara. Umjesto 100, kupićete 63."

Što je pisac htio da kaže? Kada je filmski redatelj David Lynch 2001. godine prikazao svoj "Mullholland Drive", silno je zadeverao filmske kritičare. Nikome ni danas nije jasno što je Lynch želio s tim filmom, o čemu su napisane brojne ozbiljne studije, od kojih je većinu teško shvatiti bez doktorata iz filozofije.

Kao uostalom i najnoviju Novalićevu izjavu. Možda je Fadil htio biti malo ironičan, pa je u tom smislu parafrazirao Mariju Antoanetu: "Ako nemate ulja - jedite ćevape"? Umjesto petnaeske u cijelu, uzmite desetku u pola? (Ili dodatnu lepinu. Ako je još uvijek besplatna kao nekad?)

Da ne bi živjeli u mraku neznanja, pobrinula se "politička analitičarka" Ivana Marić, koja je puku, urbi et orbi, pojasnila Fadilovu izjavu, čega se ne bi dosjetili ni pasionirani čitatelji Agathe Christie, pa ni njezin Hercule Poirot. Fadil je, navodno, želio tom svojom izjavom poručiti kako ulje nije skupo, već da ga građani previše troše. Nije krava dala mlijeko, već je mlijeko dala krava. Tko bi se toga dosjetio? Što bi mi bez naših "političkih analitičara"?

Bosna i Hercegovina sve više podsjeća na čuvenu cvjećarnicu iz Alana Forda, s političkom elitom koja kao da je pobjegla sa stranica tog stripa, pa okupirala institucije Bosne i Hercegovine. Imate tako Superhika, koji otrovnim alkoholnim parama može ljude onesvijestiti, i koji po ulicama New Yorka pljačka sirotinju, a plijen dijeli bogatašima. E, pa, slične likove možete pronaći u našim institucijama, pa i u Predsjedništvu BiH. Zamislite državu koju vode Broj Jedan, Superhik, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Veliki Cezar...

Fadil Novalić je u tom smislu neki mješanac Grunfa i Sir Olivera, mog omiljenog lika iz tog stripa. Sir Oliver je profinjeni kleptoman aristokratskih manira, s neizostavnim monoklom, koji ukradenu robu plasira preko famoznog Binga, kojega znamo samo iz Sir Oliverovih telefonskih razgovora.

Kako to otprilike izgleda, pokušat ću našim mlađim čitateljima pokazati na jednom koliko-toliko razumljivom "transkriptu". Fiktivnom, naravno. S tim da uvijek treba imati na umu kako su se  kod nas odavno izgubile granice između fikcije i fakcije. Odnosno kako je u Bosni i Hercegovini sve moguće. Pa i to da likovi poput Fadila Novalića postanu premijeri. Da parafraziram Paola Coelha: "Svatko može postati premijer, samo to treba slino željeti." Diploma nije uvjet.

"Halo, Bak... Bing! Našo sam pojeftino stotinjak respiratora...

...

"Jest tih, što na njih priključiš čoeka da ozdravi. Moreš na jednog priključit po dva čoeka. To ti dođe dvjesto respiratora po cijeni stotine."

...

"Nisu skupi. Cijena-sitnica: deset miliona eura."

...

"Znači da kupim?"

...

Kako misliš preko koga?

...

To ti meni propusti. Imam jednog drugara, ograničen je ko balkon.

...

Ne brini ništa. Šta zna balkon šta je deset miliona eura? Ko da ti on zna brojat do deset miliona. Reci ti meni kako je doktorica? Izliječi li se štogod?

...

Otišla kupit haljinu za u svatove? Pozdravi je kad se vrati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.