Almin Kaplan u ratu je bio dječak. Dječak – prognanik koji je s obitelji, kao i stotine drugih Bošnjaka, 1993. godine protjeran iz Stoca. Njegovi su, a tako i on, privremeni dom pronašli u Blagaju, u nekoj od već prije porušenih kuća. Spavao je po vlažnim i hladnim podrumima, a ima čak i logoraški staž. Nad Kaplanovim bi se logoraškim stažem, trebalo zastidjeti i trebali bi to učiniti svi od reda – i bh. Hrvati koji zaboravljaju na svirepi logoraški „sistem upravljanja nad Bošnjacima“ u Hercegovini, ali i Bošnjaci, pa i ovi 'građanski nacionalnosti' koji, valjda, i sad vjeruju da je svijet stradavao i ginuo samo u Sarajevu.

Almin Kaplan (1985.) djetinjstvo je proveo u Blagaju gdje se mu dogodila prva iskustva s knjigom. Nisu to bilo kakva iskustva – najviše ih je pročitao u podrumu, a skupljao ih je po napuštenim kućama. Nad ovim bismo se, također, trebali stresti: koliko je puta dječak-logoraš mogao poginuti ulazeći u napuštene, razrušene kuće tražeći riječ, tražeći dom? Koliko je puta možda mogao stati na neku nagaznu minu, ili mu pažnju okupirati neki neobičan predmet, poput ručne bombe kakve su se redovito bacale nakon što bi vojske zapalile kuće onih drugih?

Nezaobilazan i etabliran umjetnički glas

Iz tog podrumskog mraka u kojem se sakrivao od svijeta i života, iz te tjeskobe, straha i neizvjesnosti, dječak-logoraš, Almin Kaplan piše, i pritom, vrlo rijetko, ne samo u knjigama, nego i u drugim javnim nastupima ističe da je bio u logoru. Da je netko drugi na Kaplanovom mjestu, tu bi biografsku crticu pretvorio u izvor cjeloživotnih prihoda, gradio na njoj imidž, društveni status. Ali, Kaplan to još nije učinio i osjećam da neće nikad, da mu je gadljivo, da žrtve rata koji žive od rata i na ratu prezire ali tako da neprestano, barem u svojim književnim djelima, traži razumijevanje i opravdanje zašto to čine. Ima nešto veliko u čovjeku kada tako može.

Kaplan je danas na, ne samo bosanskohercegovačkoj nego i regionalnoj književnoj sceni, nezaobilazan i etabliran umjetnički glas, autentičan i pomalo incidentan jer su mu teme takve, nesvakidašnje u našim postjugoslavenskim književnostima – selo, seoski život hercegovačkih Bošnjaka, borba za svaku kap kiše koja treba napojiti zemlju.

Primarno je pjesnik čije su „Mostarska zbirka“ i „Bukara“, obje zbirke objavljene 2017. godine, 'dale' naslutiti autentičnost ne samo tema, nego i jezika, kojima se bavio u proznim djelima. Dobitnik je više književnih nagrada među kojima su Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, Zija Dizdarević i nagrada Edo Budiša. Roman Meho, objavljen u BiH u Buybooku, Hrvatskoj u VBZ-u i Srbiji kod Factuma, našao se u finalima velikih književnih nagrada, a Dubravske priče, ovjenčane su i nagradom Edo Budiša 2021. godine kojom se nagrađuje najbolja zbirka priča autora do trideset pet godina na našim prostorima.

Ozbiljan stvaraoc slika pred očima

Kaplanove pjesme čitala sam, ima tome već sad i deset godina, objavljivane su po raznim internetskim književnim portalima i časopisima, a njegov roman „Trganje“ (Synopsis, 2017.) prije pet godina i to jednog poslijepodneva u Novom Travniku, gradu podijeljenog između nas i njih – podijeljenog onako kako je to danas podijeljen Kaplanov Stolac, a potom, kako je objavljivao „Mehu“ i „Dubravske priče“. Budući da je Kaplan primarno pjesnik, njegovi su romani – romani – pjesme. Oni koji traže u njegovoj književnosti nekakve dramatične prevrate i događaje, pronaći će ih, ali samo ako budu pažljivo čitali i osluškivali. Ritam i dinamika Kaplanove prozne rečenice je stih i zbog toga njegove knjige traže strpljive čitatelje koji su spremni odvojiti vrijeme, a tako i sebe, da se zagledaju u taj svijet.

Foto: Bljesak.info / Kućni ljudi

Ovih je dana objavljena nova njegova knjiga – Kućni ljudi, dnevnik u Buybovoj ediciji „Dnevnik“ koju uređuje bh. pisac Semezdin Mehmedinović. Iako nakladnik navodi da je riječ o dnevniku pisanom za vrijeme pandemije korona virusa, meni se, priznajem, i više nego učinilo da je to roman. Zapravo, sve sam sigurnija da je roman, i ne samo zato što je podijeljen na tri dijela „Proljeće“, „Uski prolaz“ i „Ljeto“, što strukturom i sadržajem 'odgovara' romanu, nego osjećajima i stanjima koje je u mene budio čitajući ga. Kaplan je ozbiljan stvaraoc slika pred očima, pa mi se na trenutke, iz mog klimatiziranog stana u Zagrebu, stalno pričinjavalo da sam u njegovom selu, da mi danima zvuk daje orkestar zrikavaca, a ne vlakovi Hrvatskih željeznica.

U Kaplanovom „Kućnim ljudima“ upoznajemo se, ne samo autorom koji je pripovjedač, nego i cijelim nizom likova – od njegove supruge, djece, roditelja, rodbine, susjeda, pa sve do vozača cisterne kojem Kaplan svako malo šalje poruke i moli ga do doveze vodu, a on redovno stiže i gotovo nikad ne kasni. Iako je pisan kao dnevnik pandemijskog doba, onog vremena u kojem smo zastali i u kojem je sve stalo, kada se tolika stručna javnost dignula na noge da nam objasni kako da se brinemo o mentalnom zdravlju u vremenu samoće i osamljenosti, Kućni ljudi su roman o osamljenosti jednog naroda i jednog prostora, jedne mikro-zajednice, koja je trajala i trajat će – bez obzira na pandemije svih mogućih virusa. Roman je to tjeskobe i neizvjesnosti, onog straha koji, kad se jednom useli u čovjeka, više ga nikad ne napušta. Tjeskoba je, ne samo vidljiva, nego sam je osjećala u većem dijelu knjige. Promatrala sam je, jer je tuđa, jer je autorova, sa sigurne udaljenosti, kako se smanjuje i pojačava, kako se frustracija uzdiže kao val i spušta. U jednom takvom stanju, kojem pandemija nije ni uzrok, a ni posljedica, nego samo datost – nova datost na koju se treba naviknuti, sve ono što izlazi izvan zamišljenih svakodnevnih rituala i običaja, ne samo autora, nego i njegove obitelji – supruge Anese i sinova Malika i Feđe, događaj je sam po sebi, a taj događaj nosi i nova stanja i osjećanja.

Dinamika sela i seoskog života

Čitajući „Kućne ljude“ pratimo, zapravo, kao u romanu – jednog glavnog lika i njegove, kućne ljude. Suprugu Anesu koja vrlo posvećeno brine o djeci, svojim i njegovim roditeljima obavljajući ponekad one dosadne telefonske razgovore o tome da je sve u redu, da će dovesti unuke na spavanje, ženu koja svog muža uvjerava da neće biti novih potresa, a ako ih bude, da neće biti siloviti, da će, zapravo, biti tako benigni i bezopasni da ih Richterova skala neće moći zabilježiti. I on joj vjeruje, on joj svaki puta, kada se uplaši potresa, povjeruje.

Osim Anese, upoznajemo i Kaplanove roditelje – majku koju redovito vozi na liječničke preglede u Mostar i zeza je „kod kojeg je specijaliste danas naručena“ i oca s kojim se, čini, kvalitetan i dobar odnos ima onda kada su nisu jedan drugom na očima u krugu od nekoliko metara.

/ Almin Kaplan | Privatni album

Svijet je to Kaplanove svakodnevice i života koji se u stolačkim selima, poglavito bošnjačkim, živi bez obzira na pandemiju koja im je, kao i drugdje, donijela onu dimenziju – da se priča o broju oboljelih zaraženih, da ljudi se ljudi preko noći preseljavaju pod zemlju. Ali tjeskoba koja se među ljudima u gradovima probudila u to doba kada su bili zatvoreni u svoja četiri zida, u Kaplanovom svijetu „Kućnih ljudi“ traje toliko dugo da joj više nitko ne zna kada je točno počela i čime je sve inicirana. Je li bilo onog dana kada je rat u Stocu uopće počeo, ili onog dana kada su Bošnjaci protjerani, ili možda kada su se počeli kasnih devedesetih vraćati? Proganička naselja, odnosno, sada povratnička sela, širom BiH, imaju neke svoje živote i načine na koji ih žive. Ta unutarnja dinamika sela i seoskog života među ljudima koji svakodnevno sastavljaju krhotine prošlih života, onima koji su rođeni i odrasli u gradovima, uvijek je začudna i magična. Selo, onako kako ga Kaplan vidi, osjeti i doživljava, u ovoj knjizi, nije neko idealizirano mjesto gdje trava vječno zelena, a ruže u cvatu, nego okrutno, bolno, teško mjesto. Kaplanovo selo je kao ona hercegovačka žega u jeku ljeta od koje se nemaš gdje sakriti i pobjeći, nego jednostavno saživjeti s njome. Inače će te progutati.

Šta ostaje od čovjeka

Taj se „suživot“, tjeskobe, osamljenost, gorčine s ljudima ovog kraja, čiji je Kaplan autentični glas, i to ne u onom patetično-nacionalističkom kontekstu, nego stvarnosnom i životnom, najbolje ogleda u jednoj epizodi s početka romana kada autor prati vijesti da je teretni broj „Ever Given“ blokirao Sueski kanal i paralizirao globalnu trgovinu, a on za to vrijeme razmišlja što posaditi u bašti. Odlučuje da to bude paradajz sorte „San Marzano“ od kojeg će kasnije praviti domaći umak. Svijet ima svoj ritam i raspored, a selo i seoski ljudi svoj – rijetko se susreću i dodiruju, tek u iznimnim situacijama, kakva je bila ova pandemijska pa se ta 'korona' i njima u kuće uvukla.

Ta je bašta u kojoj su posadili tolike poljoprivredne kulture središnji dio života – pratimo njihovu sadnju, uzgoj, zalijevanje, brigu. Iz te bašte, iz te isfrezane zemlje, iz njene snage Kaplan, ustvari, piše.

Nije ovo roman o pandemiji, ovdje se život i prije nje odvijao u 'četiri zida', nego o borbi protiv gusjenica koje jedu drvene grede i prijete fasadi obiteljske kuće. O olakšanju jer ih nekoliko mjeseci u godini nema. Nije ovo roman o životu za vrijeme pandemije, nego o jednoj kući, sagrađenoj kreditnim zaduženjem, o dvorištu u šumi, o jednom otetom zavičaju i životu između kreveta i radnog stola. O sobi s knjigama u kojoj će pisac raditi. O sobi koju tek treba 'nadoštiklati' na kuću i kavadi koju treba utrošiti prije nego što toliki urod propadne.

Kućni ljudi Almina Kaplana – roman koji nam poručuje da bi svatko od nas, barem jednom u životu, trebao nešto posaditi u bašti i čekati što će Bog ili viša sila koja određuje meteorološku prognozu odlučiti – hoće li roditi ili će ga suša ubiti. Roman o tome šta ostaje od bašte, šta ostaje od čovjeka, nakon što mu tuča povalja paradajz. Šta ostaje od čovjeka nakon što mu zemlja popije znoj, a nebeske munje popolove bostan?