Zadnjih dvadesetak godina dovoljna je tek jedna lopta i minimalno po 11 igrača s obje strane, pa da u Mostaru započnu turobna prepucavanja o tome čiji je klub stariji, koji je kome što oteo i tko je koga protjerao ili zabranio, čiji je stadion i tko je jedini pravi klub u gradu.

Nije zato trebalo biti posebno vidovit i pretpostaviti kako će i priča o najstarijoj nogometnoj lopti na ovim prostorima, kojoj se, eto, namjerava i spomenik izgraditi u Mostaru, opet pokrenuti iste, toliko puta prežvakane reakcije.

Lopta iz najbolje namjere

Čovjeku ne ostane ništa drugo nego ignorirati klasične reakcije u kojima će se žučno negirati jedni druge i nakon kojih opet nitko od uključenih u raspravu neće promijeniti mišljenje, nego će, naprotiv, biti još uvjereniji da je njegova istina ona jedina i prava. Kao i klub za kojeg navija.

U današnjoj medijski podržanoj podjeli klubova po stranama grada, malo tko će realno sjesti i razmisliti, pa zatim i pretpostaviti sljedeće - da su nekoć, prije Drugog svjetskog rata, utakmice oba mostarska kluba protiv nekih drugih klubova iz nekih drugih gradova gledali jedni te isti ljudi.

Kao da je u pitanju kakvo natjecanje u dreci i nadvikivanju, nakon kojeg će UEFA (Čitaj: Nogometni Bog) one koji budu više galamili i dokazivali pritom svoju ispravnost nagraditi ostankom, a one druge izbrisati s lica zemlje. Eto, tako to izgleda. A istina je, kad smo već kod istine – da su oba kluba činjenica i da nijedan neće nigdje. Pa koliko god neki galamili, kleli i napinjali se oko toga.

Lopta u ovom gradu je također činjenica, još od tog prvog dolaska u ovu europsku provinciju, kažu neki izvori, daleke 1903. Onaj koji je donio prvu loptu u Mostar (ime mu bješe Bernard Lajhner) donio ju je iz najbolje namjere. Recimo, iz one najbanalnije – čiste zabave za svoju djecu. Malo kasnije su se pojavile i želje da se oko te čudesne platnene sferične igračke koja je zaludila i Istok i Zapad, i Sjever i Jug, i ovdje u nas polako zametnu prijateljstva, ali i rivalstva. Čak i ovdje na Balkanu, gdje rivalstvo često, nažalost, znači i neprijateljstvo, lopta je trebala donijeti jedan novi moment.

Logika Zrinjskog i Veleža

Čvrsto vjerujem da su svi koji su se s loptom među prvima pojavljivali u gradu na Neretvi imali na umu ona zdrava rivalstva, kakva već lopta može napraviti bilo gdje u svijetu i kakva mogu pokvariti samo nedojebani likovi željni nikad doživljene pažnje i dokazivanja, ispljunuti i ostavljeni u tranziciji i zaraženi virusom bjesnoće i mržnje. Takvih je danas Balkan prepun, od lijeve do desne bankine. Takvih ima i u svijetu, ali u nas je, čini mi se, velik rasadnik.

Svi najraniji nogometni entuzijasti u ovom gradu, još od dolaska prve lopte u grad, osnivali su klubove sa svim svojim preferencijama u duhu vremena. Kad govorimo o Zrinjskom i Veležu, govorimo o logici vremena u kojem su nastali. Zrinjski je bio logičan u slijedu osnivanja raznih drugih društava s hrvatskim predznakom (kao što su razna društva tada i mala i srpski i muslimansko – bošnjački predznak, baš kao i danas, pa je bilo logično da je tako bilo i s nogometom). Velež će nešto kasnije biti, također, logičan u slijedu europskog i svjetskog trenda okupljanja proleterijata, između ostalog, i u sportska društva. Nemojmo zaboraviti, svaki klub na svijetu je osnovan od istomišljenika za istomišljenike, ali nijedan nije osnovan s namjerom da bi klubovi bili protivnici, nego rivali. Tako je bilo i u Mostaru. Rivalstvo je bit postojanja sporta, neprijateljstvo je njegova smrt.

Protivnik i rival

Protivnik i rival nisu jedno te isto. I Zrinjski i Velež su postojali otpočetka kao rivali. Ako i to. Nigdje, na kraju krajeva, nije zapisano da su Zrinjski i Velež prije Drugog Velikog imali neke nesuglasice, čak što više. Istina, Zrinjski je bio predznakom uvijek hrvatski klub, možda pomalo i gospodski, ali je također u svojoj srži sadržavao radničke i omladinske gene, sve u duhu vremena nastanka. Velež je bio klub radništva i omladine koji je okupljao simpatizere narastajućeg komunističkog pokreta, opet osnovan (i) od strane Hrvata. No, opet ponavljam - nije nigdje striktno napisano da su ta dva kluba, kao ni njihovi simpatizeri, bili u nekom lošem odnosu. Mnogo je pozitivnih primjera iz njihove rane povijesti, na kojima, dakako, treba graditi i budućnost njihovih odnosa. Jer što nam je alternativa? Nova centrifuga? Novi rat? Novo divljanje? Tko tako misli, neka mu u kući zarati. Možemo li napraviti bypass i početi iznova, od vremena kada su oba kluba još uvijek bili tek lokalni rivali i dok nije kažiprtst povijesti počeo upirati čas u jednog, čas u drugog?

U današnjoj medijski podržanoj podjeli klubova po stranama grada, malo tko će realno sjesti i razmisliti, pa zatim i pretpostaviti sljedeće - da su nekoć, prije Drugog svjetskog rata, utakmice oba mostarska kluba protiv nekih drugih klubova iz nekih drugih gradova gledali jedni te isti ljudi. Jer, u ta davna vremena svaka je nogometna utakmica u ovom gradu bila rijedak događaj vrijedan pažnje i, barem prema predanju mojih djedova, znalo se događati da se s istim žarom ide gledati utakmice i Zrinjskog i Veleža. Bio je to žar gledanja kako lokalni momci igraju (ponekad i dobivaju) goste iz Splita, Dubrovnika i Sarajeva. Tek će kasnije vrijeme donijeti razloge oko kojih se danas međusobno napucavaju Mostarci (i oni koji se prave Mostarcima) po forumima i portalima. Razlozi koji nemaju puno veze s nogometom, ali su se bezobzirno očešali o njega. Nije li vrijeme da konačno ostavimo to vrijeme iza sebe, shvatimo te tragične epizode kao opomenu za ubuduće i vratimo se onome što je prva nogometna lopta u ovom gradu zapravo imala namjeru?

Prijetnja budućnosti ovom gradu

Nakon više od stotinu godina lopte u Mostaru, nakon svih centrifuga koje nam je donijelo minulo stoljeće, svih nepravdi, rezanja i podvlačenja, nakon svih paljenja i gašenja – evo njih opet tu, na jednom mjestu – Mostar, Velež i Zrinjski. Preživjeli, oživjeli, nadživjeli. I što ćemo sad? Opet u centrifugu ili konačno malo ohanuti, udahnuti duboko i pogledati realno u budućnost, ili ćemo i dalje navlačiti prošlost kako nam odgovara, valjajući se u blatu prošlosti i propadajući u bezdan mimo ostalog svijeta, gdje je lopta odavno evoluirala u ekonomsko čudo i spektakl nad spektaklima?

PROČITAjTE I:
Mostarci podižu spomenik prvoj nogometnoj lopti u bivšoj Jugoslaviji

Ponavljam gore napisano - Onaj koji je donio prvu loptu u Mostar donio ju je radi zabave. Ili iz plemenite želje da se oko nje okupe ljudi, da se oko čudesne platnene sferične igračke polako zametnu prijateljstva, ali i rivalstva, prije svega ona zdrava rivalstva, kakva već lopta može napraviti bilo gdje u svijetu. Povijest nije bila blagonaklona ni prema jednom, ni prema drugom mostarskom klubu. Koliko im je god davala, toliko im je uzimala. Zazivala je povremeno čudne inate i isključivosti. Zapravo, povijest je samo kontekst, a materijalna čestica je ljudska isključivost. Ljudska isključivost častila je jedan klub nauštrb drugog, pa onda i obratno. I samo ljudska isključivost prijetnja je budućnosti u ovom gradu. Bilo da govorimo o nogometu ili bilo čemu drugom. A lopta, prva, druga, ili milijunita, za to je najmanje kriva.