Sada već daleke 1981. godine Bosna i Hercegovina imala je 4 milijuna i još 124 tisuće stanovnika. Više nego danas, kada se pretpostavlja da Bosna i Hercegovina ima nešto manje od tri milijuna i 800 tisuća stanovnika. Te daleke 1981. u tada jedinu Partiju (Savez komunista) je bilo učlanjeno nešto manje od 400 tisuća ljudi (točnije 391.244 člana), što bi činilo 9 posto od ukupnog broja stanovnika tadašnje Bosne i Hercegovine. Iznenađujuće malo, zar ne?

Jednostavno, matematika kaže da će se samo manji broj ljudi zbilja usrećiti članstvom u stranci. A ja ću vam reći ovako – ljudi koji igraju bingo, onaj što ide petkom na TV-u, vjerojatno isto tako znaju da u toj matematičkoj igri malo njih može dobiti

Nekako se, iz ove perspektive, čini bezveznim da je 9 posto komunista vladalo s onih 91 posto koji nisu bili komunisti? Kad gledaš te postotke čini ti se da se ovih 91 posto moglo u svako doba lako dogovoriti da onih 9 posto uhvate na spavanju i jednostavno svrgnu s vlasti. A oni čekali tolike godine, da se ovih 9 posto sami od sebe razgrade. Al' nećemo sad o tome, to je priča za kasnije.

Bogatija ponuda

Čak i sredinom osamdesetih godina, kada je tadašnji sustav već popustio i počeo sličiti na prenapuhani balon od sapunice i kada se u Partiju ulazilo k'o u dućan, svjesno i bez straha od dubljih provjera, postotak učlanjenih nije bitno skočio. Čak i kad je bilo očigledno da unutra ljudi ulaze iz čistog koristoljublja, ne bi li se ugrabila kakva prilika za posao i stan, udio članova Partije jedva je prelazio 10 posto ukupnog stanovništva. A onda su, kada je mjehur puknuo, članovi masovno krenuli vraćati iskaznice, napuštali brod koji tone i tako…znate već kako ide povijest.

Prema nedavnom istraživanju ovog portala, trenutno članstvo u aktualnim strankama u Bosni i Hercegovini (pod uvjetom da stranke ne friziraju podatke) iznosi otprilike 750.000 ljudi ili skoro 20 posto stanovništva zemlje! Rekli bi neki – mašala! Duplo više nego u doba socijalističkog sustava i jedne Partije! Pri tom je na zadnje izbore, od ukupno nešto više od 3 milijuna glasača izišlo njih 1.600.000. Što bi, s obzirom na gornje brojke o članstvu u strankama, nekome jednostavno značilo da su na izbore izašli članovi stranaka i članovi njihove najuže obitelji – i to je to!

Ponuda stranaka puno je bogatija nego nekad. U socijalizmu je bila samo jedna (ako ne računamo organizacije koje su stvarale privid demokracije poput Saveza socijalističkog radnog naroda, Saveza sindikata ili Saveza socijalističke omladine), a danas ih ima raznih. I, naravno, odmah se postavlja pitanje – je li duplo više ljudi u članstvu stranaka danas zbog toga jer je veći izbor? Je li se udvostručio broj ljudi sa stranačkim iskaznicama zato jer se stranke danas nude u širokom dijapazonu usmjerenja, od onog nacionalnog , pa do onog lijevog ka onom desnom, pa se više ljudi odlučuje artikulirati svoje političko mišljenje?

Dobiti ili izgubiti

Nažalost, potpuno nebitno je li 750.000 istinita brojka, nešto sumnjam da je zbog toga. Možda postoji jedan broj ljudi koji su unutra iz uvjerenja (takvih je, naravno, bilo i u Savezu komunista), ali više vjerujem da je većina unutra zbog sasvim prizemne koristi. Što nas dovodi do pomalo porazne činjenice da možda jesmo promijenili politički sustav, te iz socijalizma ušli u kapitalizam, ali stari mentalitet je ostao. I umjesto nekadašnje Partije sada smo se samo razbacali na više njih. Što nas dovodi do još poraznijeg – onog dojma da toliki ljudi članstvo u stranci shvaćaju kao jedini put ka ostvarenju nekog cilja, pa kakav god da je taj cilj.

Reći ćete možda da nisam u pravu, jer ljudi i na Zapadu kroz stranke traže put. A ja ću reći – ne ovako kao u nas i ne u tolikom broju! Britanski konzervativci imaju članova kao naš lokalni SDA! Jedan veliki CDU Angele Merkel nema ni pola milijuna članova, a država ima 80 milijuna stanovnika!

Reći ćete da pretjerujem kada kažem da su ljudi u strankama samo zbog koristoljublja, jer jednostavno moraju znati da, ako su članovi neke stranke, a stranka ima, recimo, 40.000 članova, neće doći na red za bilo što. Nema više toliko radnih mjesta i toliko nekih beneficija za sve. Jednostavno, matematika kaže da će se samo manji broj ljudi zbilja usrećiti članstvom u stranci. A ja ću vam reći ovako – ljudi koji igraju bingo, onaj što ide petkom na TV-u, vjerojatno isto tako znaju da u toj matematičkoj igri malo njih može dobiti čak i peticu, pa opet igraju! Tako je i sa članstvom u stranci. Možda jednog dana, jednog lijepog dana, stranka osvoji pregršt mandata, zauzme mnoge fotelje i uzme pod svoje važna javna poduzeća – i možda baš tada dolazi dugo čekanih pet minuta kad će se članstvo u stranci konačno isplatiti.

Uostalom, ne zaboravimo i ovo, a jako je važno, i često se ne uzima u obzir - ljudi su u dosta slučajeva članovi stranke ne da bi dobili nešto, nego da ne bi izgubili ono što imaju. Ili bar imaju takav dojam. Mnogi će se kao članovi stranaka osjećati zaštićenije, manje zabrinutima ili se neće osjećati usamljenima i neće izgledati kao mlado stablo na buri ako su u stranci.

Napumpane brojke

Kad smo već kod bure, svi znamo da ima mnogo onih koji skaču od stranke do stranke kako vjetar puhne. Kad bismo pokušali malo relativizirati ovih 750.000 članova stranaka u BiH mogli bismo pokušati tu ogromnu brojku objasniti nedovoljnim ažuriranjem članstva u pojedinim strankama, pa možda još uvijek neke stranke članstvo broje na osnovu rednog broja zadnje iskaznice. Možda je Željko Komšić još uvijek u SDP-u, makar je vratio iskaznicu, a možda mnoge stranke i dalje broje u međuvremenu preminule članove? Kad bi se plaćao neki jak porez na članstvo u stranci, možda bi nam porezna mogla dati točnije podatke. A možda bi tada broj članova naglo splasnuo?

Haj'mo reći da su sve te brojke previše napumpane. I da stranke pretjeruju i ofrlje govore koliko im je veliko članstvo. Pa recimo da nije 20 posto ljudi danas u strankama, nego da je njih upola manje. I da je danas samo 9 ili 10 posto stanovništva zbilja učlanjeno u stranke. Da je u strankama 400.000, možda koja tisuća više. K'o nekad u Savezu komunista.

Al' opet je nekako bolje da ne smanjujemo. Znate zašto? Kad pogledate te postotke može vam se na moment učiniti da bi ovih 90 posto koji nisu u strankama mogli u svako doba lako nadjačati onih 10 posto koji jesu. I promijeniti neke stvari u državi. Samo ako jako požele. Ali se bojim da ćete tek tada otvoriti prava pitanja, na koja vam se odgovori uopće neće svidjeti.