Ne, nije ova sada već famozna izjava o "podstanarima" došla tek tako. Što bi Balašević, pokoj mu duši, znao reći – princip je isti, sve ostalo su tek nijanse. Slava mu i hvala na tom kratkom, ali ubitačnom izlijevu mudrosti, koji funkcionira čak i u ovoj zemlji nemudrih.

A ovdje nanošenje nijansi ide uporno i dugo, a rezultat je prilično temeljit – sve je teže pronaći ikakvu sličnost između tri temeljne boje. Niti te temeljne boje, sjećate se iz škole, ovdje miješanjem daju jednu, ali vrijednu. Znate ono, učilo se i šaralo kad smo bilo djeca, ono kad, recimo, plava i žuta daju zelenu.

Jok, nakon godina "šaranja" boje su i dalje postojane, a zamišljena jedna boja koja pomiruje sve ovdašnje nijanse nekako sve više blijedi, jer na miješalici boja rade sve neki priučeni. Ili oni koji su, izgleda, skužili da farbanje svoje ograde i lajanje preko nje i jest najbolji način da se elegantno i uredno ovdje prođe kroz život. Verbalni delikventi, takorekuć'.

Naše su muke, a keš je na ruke

"Podstanari" su po istom principu, sve do jučer bili, uglavnom, agresori. A onda se netko, ne nužno osoba koja je to neki dan premijerno izgovorila, dosjetio kako ipak, možda, i nije neka logika da agresor na zemlju jest onaj koji je u toj zemlji rođen, baš kao i ti. I koji je u njoj čitavo vrijeme živio, baš kao i ti. I koji u njoj i dalje živi,baš kao i ti. I još uz sve to ima iste dokumente kao i ti. Plaća porez kao i ti. Diše zrak kao i ti. I sve drugo uglavnom kao i ti. Čak je i na listi zaslužnih branitelja ove zemlje i za to uredno prima zasluge, baš kao i ti.

A i sam pojam se od silnog umetanja vremenom u sve i svašta, i u bilo čije „mišljenje“, jednostavno potrošio, umorio, postao mlitav k'o pojam, recimo, Treći entitet, te je od sad bolje i sveobuhvatnije dosadašnje domaće agresore zvati "podstanarima". K'o, eto, da se zna tko je gazda i tko je vazda, a tko tu samo trenutno i do prve noge u guzicu. Touche!

Vazda gazda i pisma nervoznih poštara

I vidim – primilo se! Zar ste sumnjali da neće? Može se pisati reakcija, može se sad tražiti smjena dotičnog, može se oglasiti Ambasada, može priopćiti OHR, ali pojam je pušten u opticaj, kao kad značajno pustiš goluba, po narodski prdneš, pa se zacerekaju likovi kojima je to nešto poput pravedne subverzije i onda priča o vajnom prdežu ide dalje.

Pojam "podstanari" već puni komentare u javnom digitalnom prostoru, širi se poput smrada u zatvorenoj prostoriji i, kako stvari stoje, trebat će dobro otvoriti prozore da to izvjetri. Ali kako i neki stari smradovi nikako da izvjetre, bojim se da netko prozore namjerno drži zatvorenima. I to oni od kojih bi se, na prvu, najmanje čovjek nadao.

Kontaminacija javnog prostora u Bosni i Hercegovini, naravno, nije ni počela, a, nažalost, neće ni završiti s "podstanarima". Dugotrajan je to proces koji, naravno, temeljito uništava bilo kakvu mogućnost ozbiljnog ponovnog srastanja ove zemlje iznutra.

Bilo je lijepih i konkretnih primjera napretka, ali u novije vrijeme isto kao da, umjesto da pravimo veliku tavu kajgane, svjesno gađamo trulim jajima, koje smo pritom nepažljivo razbili hodajući šprtljavo između želja i mogućnosti. A u svemu najviše na kraju uživa onaj koji inače može najviše pojesti.

Vrijeme poluraspada

Dugotrajan je to proces u kojem jednako danas sudjeluju i anonimni komentatori i viđenije osobe iz društveno – političkog života, gotovo da više nema razlike. I, naravno, "podstanari" su tek zadnji od niza nijansi jedne te iste matrice kojom se ističe vlastita bitnost, superiornost i vrijednost u odnosu na drugoga.

Nažalost, kada govorimo o drugome, prečesto se u Bosni i Hercegovini govori o narodima. Time se postiže ona rigidna dehumanizacija drugoga, koji s tobom nije dostojan dijeliti životni prostor, jer je zbog nečega lošiji od tebe, nezaslužniji od tebe i manje bitan od tebe.

Danas „podstanar“, a jučer štošta drugoga. Dehumanizirali smo se između sebe desetljećima unatrag, Srbi, Bošnjaci i Hrvati usvojili su pogrde za one druge, razvili k'o jufku, sve do onih najslađih okrajaka, teorije o drugima, u kojima su drugi prljavi, ružni, nehumani i zli, a mi smo fini, krasni, humani i dobri.

Jedan će reći drugome – mrš, ovo je moja zemlja! Ali će mu taj drugi reći mrš, briši s mog komada ove moje zemlje! Pa će treći reći mrš, moj komad, moja zemlja, tvoj komad tvoja briga! Toliko, zapravo o "podstanarima i gazdama" u zemlji u kojoj je svatko i domaćin i podstanar u isto vrijeme, ovisno koji dio ove tragično razvijene priče gledaš.

Bizarno, ali stvarno. Ovdje je gazda tu, ustvari podstanar tamo, a sve zbog onoga o čemu se zapravo šuti. Da je matrica odavno tu i da joj, i ne kužeći foru, grlato hrle čak i oni koji joj se kofol odupiru čitavo vrijeme.

Mi, Vi, Oni...u ovoj zemlji žive Mivioni!

I dok svaka nova pogrda sa sobom nosi miris slatke pobjede, nešto tipa jesmo im ga šuknuli, pa se pobjednički šuk širi prostorom i dok se svaki bezveznjak u tome nađe osjetiti kao pobjednik, evo sve nešto gledam kako sve više pod ružnim glavama i dugim jezicima propada mogućnost zajedničke varijante ove zemlje u onoj svojoj sve više mitskoj „ničija, a svačija“.

I svi se, pod diktatom jeftinog inata, povlače u svoje strogo omeđene nastambe odakle je napad najbolja obrana. Jer, jebiga, uvijek je ljepše biti domaćin, nego biti podstanar. Pa odredi, eto, koliko je ono naše da smo domaćini! Pa otud domaćinski vatrometi i otvorenja, otud osjećaji gosta u vlastitoj zemlji. Šuk se ovdje šukom izbija.

I sve više postaje očigledna stvar koje se ježio svaki onaj koji je uporno odbijao da postoji bilo kakva Bosna i Hercegovina mimo one "živjet ćemo zajedno", a to je činjenica da svakom novom pogrdom, odnosno prigodno smišljenim atributom, koji se ima lako u ovo digitalno doba primijeniti na čitav jedan narod, a učas će virus okolo rasuti naivci, zapravo u isto vrijeme čini i efekt bumeranga.

Onaj prozvani narod, u ovom konkretnom slučaju "podstanari", odnosno oni njegovi pripadnici koji su do zadnje odmahivali rukom na „ma, svi su oni takvi“ i govorili tek o pojedincima koji smišljeno truju atmosferu inače solidnog življenja, izbjegavajući i u najluđim snovima generalizirati bilo što i bilo koga.

Ogledalo, ogledalce moje…

S uzaludnim protokom godina u kojima se suštinski ništa ne mijenja, osim što se očigledno nazaduje, nakon svega bi mogli prestati vjerovati u vlastite prosudbe. I umoriti se od svega. I reći, pa da, čovječe, možda su oni ipak bili u pravu – svi su oni zbilja takvi! I ako nisu bili, evo su postali! Vidi kako nas vide! Što je predaja, poraz, kojeg će zadovoljni "kužeri stvari još od ranije" jednostavno nazvati otvaranjem očiju.

I gdje nas to dovodi? Dovodi nas do toga da se konačno sve kockice u ludom mozaiku poslože tamo gdje su možda zamišljene još davno. Mozaiku u kojem će svatko na kraju gledati u boju svoje ograde i pristati biti ona verzija sebe koju su upravo oni drugi željeli vidjeti.

I dok nekim "podstanarima" to vjerojatno savršeno odgovara, sama činjenica da i tobožnji stanodavci u ovoj zemlji i dalje barataju pojmom narodi, hvaleć' more, a držeći se kraja, dovoljno govori o uspjehu farbanja u monokromnu verziju. I ponekad se čovjek zapita tko tu kome izdaje i koga se izdaje. I ne bi me čudilo da, nakon toliko pogrešnih koraka u integraciji zemlje, tobožnji stanodavci kiriju sami na kraju plate.

Zapravo, klasika.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.