Moj prijatelj Buza je znao reći pokazujući prstom u stablo lipe prekoputa kafića u kojem smo često sjedili – Ne razumijem ljude koji stalno vide samo stablo i krošnju, ne razumijem ljude čiji pogled stane na svom tom lišću, a nikad ne gledaju kroz lišće. Jer, između lišća puno je praznine, slobodni je to prostor koji te vodi dalje u spoznaju. Iza lišća je ogroman prostor, širina….ne budi ograničen lišćem.

Thinking out of the box, rekli bi Englezi.

I tako, već godinama ne vidim ono što žele da vidim. Slušao sam starije i mudrije. Što bi Buza rekao, gledam iza svog tog lišća. Probajte, ne samo da ništa ne košta, nego je i korisno. Čuva živce, čuva zdravlje, a nakon nekog vremena osjetite da vam se odnekud vraća brzina jasnog prosuđivanja, kao da ste propuhali filtere na staroj makini, pa sad auto grabi baš k'o nekad.

Rad, rad – i samo rad!

Morate raditi na sebi. Ne dajte se uzeti na prvu, jer na prvu se uzimaju samo idioti. Stanite, udahnite, promislite, pa tek onda kažite. Nevjerojatno je kako se razlikuju stvari izrečene nešto kasnije i kako se razlikuje stav koji se nije kovao dok je vruć.

Nakon nekog vremena neće vam trebati apaurini. Nakon nekog vremena skužit ćete da kaos oko vas nekome godi, a nekome ne. A taj kojem godi ima direktan interes u svemu. Ostali samo statiraju u kukuruzu, baš k'o Bogoljub šaulić u davnoj Audiciji. Pa na kraju dobiju klip u nezgodno mjesto.

Nakon nekog vremena naučit ćete prepoznavati stvarne ljude iza glumaca koji se "bore za vaše dobro" i koji "se brinu za vas" i koji nastupaju u ime vas. Odjednom će vam do tada ozbiljni i nedodirljivi ljudi postati obični smutljivci koji mute stvari jer se kroz bistru vodu ništa ne vidi. Spast će im oklop, a ako bolje pogledate vidjet ćete im usrane gaće ispod uredno skrojenog odijela. Vidjet ćete i one koji za male pare mute na uvijek isti način.

Blues mutne vode

Kad dođete do te faze, onda već ima nade za vas. Jedino što će vam onda nedostajati je više takvih kao vi. Bit ćete nesretni, jer osjećaj tuge neizbježna je nuspojava. Kao i osjećaj usamljenosti. Kad jednom krenete pogledom kroz lišće u otvoreni prostor koji se nazire kroz krošnju, budite spremni da vam često neće biti lijepo.

Ali, dogodit će vam se i zanimljive stvari. Recimo da dok mnogi po tko zna koji put vide navijače kako se ganjaju ulicama i kroz Veliki park, taman po rasporedu kako to treba biti, vi vidite sve te ljude koji mile po gradu u svojim automobilima, s mislima o poslu, o obitelji, o ljubavnici, o utakmici. Dok mnogi vide, čitajući prva vruća izvješća, još jednu veliku nemogućnost u Gradu slučaju, vi ćete vidjeti vozače dostavnih vozila s natovarenom robom, pizzama, toplim i hladnim jelima kako šaraju gradom s jedne na drugu stranu, vidjet ćete novac u stvaranju, posao u završavanju. Dok su jedni fokusirani na udarnu vijest koja je dignuta na nivo da vas s ekrana udara drito među oči, vi ćete, skupa s drugima, vidjeti studente kako ganjaju vlastite lelujave misli na pješačkom, kako misle o međunožju one ribe s ekonomije, vidjet ćete gladnog kako hrli vrućem bureku i trojac iz neke državne firme kako raspravlja gdje će na doručak.

With eyes wide open…

Ako bolje pogledate, vidjet ćete gomilu, gomilu, gomilu ljudi kako radi svoj posao, kako gleda pred sebe i ne osvrće se i kako brine svoje osobne i nikom okolo bitne brige. Niste slijepi, niste gluhi, vidjet ćete vi i ove koji stvaraju buku, galamu i dim, ali ćete znati da je njih puno manje i da se zbog dima, buke i galame lako prepoznaju. I da vas ni dim ni buka ni galama ne mogu spriječiti da držite fokus na gledanju kroz lišće. I da će se i dim razići i galama zaustaviti i buka utišati, jer to tako biva kad većina nema vremena za zajebanciju. Kad čekaju djeca, rokovi, rate, uplatnice, posao, šefovi, krediti, stara majka, bolesni otac, nepokretni djed…tu nema zajebancije. Nema se vremena ni zinuti ni zagristi udicu.

Opast će lišće. Kao što opadne svake godine. Kao što svake godine dođu buka, galama i dim. I nije tad fora gledati kroz gole grane. Gledajte dok je lišće još na krošnji. Tad se najbolje vidi ono što je zbilja bitno. Još je moćnije ako gledate dok je okolo dimna zavjesa.

A lišće, kao i buka, galama i dim, uopće nisu bitni. Zbilja nisu. Prohuja to s vihorom, izgubi se u prostoru, vremenu, završi u šahtu…
Zar nije tako?