Bivši direktor Aluminija, Mijo Brajković, zbog nagađanja i kako tvrdi, niza neistina koje su se pojavile u medijima u zadnje vrijeme odlučio je uputiti otvoreno pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti:

Povodom čestih natpisa medija među kojima prednjače oni iz Sarajeva, a u kojima se iznose tvrdnje na jedan tendenciozan način, bez da se po pravilima struke saslušala i druga strana, želim iznjeti pravu istinu.

Kao što je svima poznato 23/24. travnja 1992.godine u 11,30 sati pogođena je podstanica u Aluminiju, što je dovelo do gašenja postrojenja.Nadljudskim naporima radnika,koji su 48 sati bili taoci u tvornici,uspjeli smo stručno, po ranije dogovorenoj proceduri sa francuskom tvrtkom Pechiney obustaviti proces i tako osigurali mogućnost ponovne obnove.

Slična situacija se dogodila sa šibenskim TLM-om, koji nažalost nije uspio spasiti postrojenja. Odmah smo počeli sa okupljanjem radnika i inženjera , kako bi se izvršile pripreme za ponovni rad tvornice, ali osnovni preduvjet je bio osiguravanje početnih novčanih sredstava. Ta sredstva smo dobili od Republike Hrvatske, u iznosu od 9 milijuna dolara, raspoređenih u nekoliko tranši.Ukoliko bi se obnovio Aluminij njegova obveza je bila kontinuirana opskrba TLM-a Šibenik metalom.

U to vrijeme rodila se ideja o „Joint ventury“ – zajedničkoj kompaniji, te je od tih 9 milijuna dolara kupljen poslovni prostor i stan u Zagrebu, za osoblje koje bi vodilo tu kompaniju. Nažalost, ta ideja nije realizirana, a ostao je stan u Zagrebu koji je imao troškove održavanja.

U to vrijeme zakonom je omogućen otkup stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, po točno propisanim uvjetima, tako da smo moja supruga i ja otkupili naš stan, po cijeni koja je bila određena zakonom, potpuno isto kao svi građani BiH. Obzirom da sam planirao da nakon završetka rada u Aluminiju nastavim živjeti u Zagrebu, gdje su mi živjela djeca, a stan u Zagrebu je imao troškove koje je podmirivao Aluminij, Nadzorni odbor donio je odluku o zamjeni vlasništva stanova u Mostaru i Zagrebu, koji su bili iste kvadrature. Za razliku od mnogih, uredno sam predao u posjed Aluminju stan u Mostaru.

Što se tiče nagrada koje sam primio za 22 godine uspješnog vođenja Aluminija, odluke o istima su donesene od strane Nadzornog odbora, u kojem su sjedili predstavnici vlasnika dioničara, gdje su mali dioničari bili većinski vlasnici sa 64% dionica, a odluke su bile u skladu sa statutom i pravilnicima društva.

Otpremninu sam dobio po odlasku u mirovinu, također na osnovu Pravilnika Aluminija i Ugovora o radu, kao što su ih dobili i svi koji su odlazili u mirovinu. Što se tiče poklona, oni su bili isključivo iz domena reprezentacije, a o reprezentaciji je odluku donosila Skupština dioničara u sklopu Financijskog plana za narednu poslovnu godinu, čiju je realizaciju ponovno potvrdila i usvojila Skupština dioničara na kraju poslovne godine. Vjerojatno su procijenili da shodno ugledu Aluminija i i svjetskih firmi sa kojima je radio nije primjereno donijeti „drvenu čaplju“ kao poklon. Sa tim poklonima Aluminij je imao više koristi, nego što su utrošena sredstva.

Nakon mog odlaska u mirovinu 30.travnja 2009. godine, kada je usvojeno moje izvješće iz kojeg je razvidno da je Aluminij tvrtka na zdravim nogama, pozitivnog poslovanja, bez i jednog neizmirenog dospjelog duga, dolazi do negativnog poslovanja i nakon nekoliko godina stvaranja gubitaka dolazi Federalna financijska policija, pretpostavljam, da istraži razloge negativnog poslovanja u Aluminiju.

Međutim, istraga Financijske policije je započela sa 1997. godinom, kako bi se dokazao navodni kriminal u Aluminiju od početka njegovog rada i mene kao navodnog nositelja „kriminala“ se neslućenom medijskom hajkom kroz niz godina u sarajevskim medijima, sa jasnom političkom podlogom, htjelo diskvalificirati. Imam osjećaj da se isti scenarij ponavlja, kao u poratno vrijeme, ali sada u svrhu pritiska na pravosuđe.

Koliko god se Financijska policija trudila da ispuni nalog politike i nađe nešto kompromitirajuće, kako za mene osobno, tako i za Hrvate i politiku HDZ-a,čiji sam ja bio član Predsjedništva, jedino što je uspjela naći je zamjena stana i troškovi reprezentacije. Ponosan sam što su mi to jedine “greške” u mome skoro četrdesetogodišnjem radu u Aluminiju. Možda da nije bilo tih mojih „grijeha“ na računu bih ostavio 100 milijuna i nešto sitno KM.

Na kraju molim javnost, ponajprije dioničare, čije dionice su obezvrijeđene, kao i radnike kojima je oduzeta egzistencija i pravo na rad da svoje napore usmjere na otkrivanje uzroka i pravih krivaca koji su napravili dug od 400 milijuna i potrošili 100 milijuna maraka zatečenih na računu Aluminija.

Neka se netko zapita kako bivši predsjednik Nadzornog odbora Aluminija Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene, koji sam proveo skoro od 40 godina u Aluminiju'', naveo je u otvorenom pismu javnosti Mijo Brajković.