Taksi u Mostaru - kako bi tržište trebalo funkcionirati

1 km = 1 KM je zgodna kovanica koja će zbuniti strane turiste koliko i činjenica da je „janjetina udaljena 20 kilometara“, ali taksisti i jablanički restorani zaista nemaju veze sa nazivom bh. valute.

Dugo najavljivani novi taksi prijevoznik u gradu je možda kod nekih izazivao pretpostavku kako će konkurencija na ulice izazvati kaos sličan onome u Zagrebu. Srećom, mostarski bejzbolaši se nisu ukazali.

Ovaj članak nije plaćeni oglas, niti prikrivena reklama, već prikazuje kako u valu poskupljenja ipak postoji pravac koji ide u korist potrošača.

Pojavom taksija koji vožnju naplaćuje jednu marku po kilometru je dovelo do toga da su i pojedini „stari“ taksisti na svoja vozila nalijepili istu naljepnicu prilagođavajući se na taj način novim tržišnim pravilima. Smanjenje cijene usluge nije smanjilo i kvalitetu usluge, za razliku od, na primjer, regionalnih proizvođača prehrambenih namirnica koji možda i ne mijenjaju cijene, ali smanjuju pakovanja.

Taksi slučaj iz Mostara je doveo do toga da sve više ljudi koristi taksi usluge, bilo novih, bilo starih taksista, što gradu donosi nekoliko i subjektivnih i objektivnih prednosti.

Najveću prednost Mostaru primjer taksista donosi u vidu odnosa prema potrošačima. U eri monopolističkog ponašanja pojedinih firmi poput elektrodistribucije, telefonskih kompanija ili kablovskih operatera, javlja se problem većine zemalja u tranziciji, s naglaskom da je Bosna i Hercegovina za razliku od većine tih zemalja službeno i neslužbeno etnički podijeljena. Tada se javlja i specifična vrsta potrošača koji će radije platiti skuplji račun „našoj“ firmi, nego najpovoljnijoj, ali to je već druga tema.

Nadmetanje kroz ulazak novih firmi na tržište je ključan element u tranziciji prema tržišnoj ekonomiji. Prema Europskoj banci za obnovu i razvoj, ostali elementi koji vode prema kvalitetnijem tržišnom nadmetanju su liberalizacija tržišta i privatizacija, sve redom teme itekako problematične za BiH.

BiH je, kako je poznato, na samom začelju europske ljestvice zemalja pogodnih za pokretanje novih biznisa. Glavni razlozi za to su preglomazna birokratska procedura pri pokretanju i ogromnom poreznom opterećenju nakon pokretanja biznisa. Začarani krug zatvara činjenica da su navedena porezna opterećenja namijenjena hranjenju birokratskog aparata koji koči pokretanje biznisa.

Primjer hrvatskog Hitroreza, procesa skraćivanja birokratske procedure, je dokazao da ni dobra volja zakonodavaca u nekim slučajevima ne može raskrčiti birokratsku džunglu koja vlada zemljama u tranziciji.

BiH u svojoj tranziciji nije daleko odmakla. U njenoj srži je karakteristika naslijeđena iz socijalističkih vremena, a to je birokratizacija. Umjesto liberalizacije tržišta, olakšavanja procedura pri pokretanju biznisa i pooštravanje nadzora nad sivom ekonomijom, država i dalje svom snagom napreduje na putu prema nigdje trošeći nečije novce na bezbrojna ministarstva, agencije, zavode i što sve ne.

Iako je već odavno očito kako ovakvo stanje nije održivo, izgleda kako se naznake toga simultano pojavljuju u oba bh. entiteta. Mirovine i socijalna davanja su već svakako na razini onih iz trećeg svijeta, a pitanje je koliko će dugo krilatica „trpi i šuti“ trajati.

Možda bi prvi korak pri rješavanju financijskih problema države trebao biti prodavanje službenih vozila i korištenje taksija – 1 km = 1 KM, po mogućnosti iz vlastitog džepa.