Njemačka 1962., 17 godina nakon rata

Bliži se Nova godina, a čini se kako pomicanje kazaljke na satu neće donijeti velike promjene Zapadnoj Njemačkoj koja se, kao što je poznato, nalazi u velikoj krizi.

Kriza je dobro poznata riječ u poslijeratnoj Zapadnoj Njemačkoj, a rasprostranjena je u političkom, socioekonomskom i društvenom životu ove ratom razrušene države.

Godina je 1962., prošlo je 17 godina od potpisivanja sporazuma koji je donio mir, ali ne i duhovni mir među ratom napaćene stanovnike ove nekad velike države.

Kako će biti u 1963. pitaju se i mnogi stanovnici Frankfurta kojeg smo posjetili u sklopu ove reportaže.

40-godišnji Heinrich je sudjelovao u ratu, a danas proživljava sudbinu kojoj se nikako nije mogao nadati.

«Bio sam na Staljingradu, dobio sam metak u nogu i geler u glavu. Danas mi je penzija 200 DM» s gorčinom govori prerano ostarjeli razvojačeni pripadnik Wermachta.

Kroz suze dodaje:

«A oni što su bili u Parizu, što su šetali Elizejskim poljima dok sam ja puzao kroz blato ruskih polja danas kažu da boluju od PTSP-a i imaju penziju veću od moje».

Mnogo je takvih primjera.

Hans je završio Medicinski fakultet s visokim prosjekom ocjena, a danas je bez posla:

„Ne mogu naći posao, a iz porodice sam poginulog SS-ovca. Pokušao sam naći posao na Mengeleovom institutu za medicinska istraživanja, ali su mi rekli da nemam iskustva. Pitao sam da radim besplatno kao pripravnik samo da dobijem to iskustvo, ali su tražili mito koji nemam odakle da platim. Ne znam što da radim“.

Sve veći broj mladih iz Njemačke pokušava emigrirati u SAD, a to potvrđuje i 23-godišnji Jurgen iz Essena:

«Pokušao sam dobiti vizu za SAD, ali otkad je počeo Hladni rat sve je teže ući u Ameriku. Na razgovoru za vizu sam imao mnogo pitanja – jeste li bili član Hitlerove omladine, jeste li bili čuvar u Buchenwaldu. Rekli su da će Kennedy olakšati useljavanje u SAD, ali se još ništa nije promijenilo. Ne znam šta da radim. Na kraju sam odustao i sada se bavim ekološkom proizvodnjom povrća u dolini Ruhra, ali teški metali u zemlji mi otežavaju posao“.

Međutim, ne vide svi situaciju tako crnom. Mnogi misle kako poslijeratna Njemačka nudi mnogo prilika mladima za zapošljavanje:

„Problemi s mladima postoje, ali oni i dalje trebaju tražiti sreću u Njemačkoj“ kaže 40-godišnji Thomas, koordinator referenata u državnoj Agenciji za podršku koordinacije agencija i predsjednik lokalnog ogranka omladine Saveza nezavisnih nacional-socijalista u Gelsenkirchenu.

Thomas dodaje:

„Svi žele negdje otići, a ja im govorim da ne idu. Možete otići na ljetovanje u Hamburg ili  pohoditi Fuhrerov mauzolej. Mogućnosti je i previše“ dodaje Thomas nezadovoljan indisponiranošću mladih.   

Predstavnik Europske zajednice za ugljen i čelik smatra kako su socioekonomski problemi nastali zbog složene političke situacije koja ne omogućava pravilan razvoj države:

«Mir je postignut 1945., ratni zločinci su osuđeni. U svijetu su svi mislili kako će narod krenuti nekim drugim putem, ali oni i dalje glasaju za one iste ljude zbog kojih je rat i počeo. Nacionalsocijalističke partije više nema, ali tu su mnoge stranke koje su proizašle iz nje: Savez nezavisnih nacional-socijalista, Nacionalsocijalistička demokratska zajednica, Stranka nacionalsocijalističke akcije, Nacionalsocijalistička demokratska partija, da ne nabrajam dalje. I oni se tu preglasavaju, nadglasavaju, a narod trpi. Međutim, mi ćemo i dalje biti strpljivi, proces tranzicije je bolan i dug».

Sociolog Ruhm Haken smatra kako su politički problemi duboko ukorijenjeni u svakodnevni život Nijemaca:

«Anamneza sadašnje društvene situacije nam otkriva kako su glavni uzrok besperspektivnosti zapravo fiktivni problemi koje političari nameću kako bi sakrili vlastitu nesposobnost i kriminal. Uzmite situaciju sa minhenskim derbijem, dortmundskim spomenicima, pa stalna priča o secesiji Bavarske. Uzmite još tu kompleksan politički sustav sa saveznim državama i distriktom Zapadni Berlin. Perspektive, moram reći, nema».

Sve veći broj Nijemaca se zbog loše situacije u zemlji odlučuje na emigraciju. Mnogi od njih su trbuhom za kruhom otišli u Tursku, Jugoslaviju i Poljsku.

U sklopu ove reportaže smo posjetili i jugoslavenski grad Kakanj, rudarsko-industrijsko središte u kojem djeluje Dizeldorfski zavičajni klub kojeg su osnovali njemački rudari. Ovaj klub okuplja velik broj Nijemaca koji danonoćno rade, a vikendom se sastaju kako bi evocirali uspomene na domovinu.

Jedan od njih je i Klaus koji lamentira: „Fali mi Njemačka, fale mi druženja uz pivo i kobasice. Ali ovdje je novac. Svakog mjeseca šaljem plaću porodici u Dusseldorf».

Klaus domovinu rijetko posjećuje, uglavnom za božićne i novogodišnje praznike:

«Lijepo mi je posjetiti rodni kraj, ali mi susjedi uglavnom zavide kad dođem s novom Zastavom. Nadam se kako ću ubrzo skupiti dovoljno novca da otvorim salon polovnih automobila koje ću uvoziti iz Jugoslavije i Čehoslovačke. I njihovo staro auto je bolje nego njemačko novo».

Čini se kako je situacija daleko od idealne, a to potvrđuje i nogometna scena na kojoj samo jedan dio Nijemaca navija za Zapadnu Njemačku. Jedan dio navijača podržava  Istočnu Njemačku, drugi dio Švicarsku, a treći Austriju.

Nada u bolje sutra je, čini se, izgubljena stvar, a sve više Nijemaca se okreću sjećanju u bolje jučer.