Znanstvena djelatnica i privatna poduzetnica Marija Knežević iz Banje Luke dokaz je da žena, uz mnogo truda, volje može biti uspješna u poslu pritom ne zapostavljajući obitelj i osjećaj ljudskosti, što bi trebalo da bude osnovna karakteristika svakog čovjeka.

Dekanica Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Banjoj Luci Knežević u razgovoru za Fenu upozorava da je seoski turizam, u kombinaciji s poljoprivrednom proizvodnjom i agroturizmom, siguran generator održivog razvoja BiH za duži period. Ako to ne prepoznamo stranci će doći gospodaritinašom zemljom, a mi ćemo biti najamnici na vlastitom ognjištu.

Naglasila da je, za bolji ambijent za razvoj poduzetništva u našem selu, potrebna politička stabilnost i poboljšanje imidža države, brendiranje i zaštita domaćih proizvoda (sir, kajmak, meso…), edukacija svih aktera turizma u selu, ali i smanjenje predrasuda.

Osim što radi kao profesorica Univerziteta i dekanica Fakulteta za turizam i hotelijerstvo Knežević održava seosko gospodarstvo i obiteljske hotele, koje su preuzeli njeni sin i snaha.

''Generalno misli da je budućnost život i rad na selu, posao u selu i život bliže prirodi'', naglasila je.

Sklona je mišljenju da su „muškarci odveli žene sa sela“ u vrijeme industrijskog razvoja gradova pedesetih godina prošlog stoljeća, potom sedamdesetih odlaskom na privremeni rad u inozemstvo, a sad je na ženama da učine obrnut proces „povratak selu, imanju, obitelji i zdravom i sigurnom životu“.

''Kažu da će preživjeti oni koji imaju “komad zemlje i u blizini izvor pitke vode“. To dokazuju globalne katastrofe, koje te ljude, gotovo i ne dotiču'', naglašava.

Smatra da žene imaju niz prednosti kad je u pitanju posao posebno na selu.

''Žene su kreativnije, inovativnije, bolje organiziraju vrijeme, prirodno su zdravije i otpornije, komunikativnije, odgovornije. Žene rade poslove s ljubavlju, rade više poslova istovremeno, bolji su rukovodioci, pedagozi,nisu karijeristi, niti pohlepne i novac im nisu najvažniji rezultat posla'', naglasila je.

Žene u biznisu, dodaje, ne trebaju očekivati podršku, jer žena na Balkanu je poseban tip.

''Žena na Balkanu zove podrškom i zadovoljstvom da joj muž „ne smeta“ da se ostvari kao ljudsko biće, radnica ili poslovna žena, a ni ne očekuje da joj u tome, na bilo koji način, pomogne. Ona mora biti sretna što će biti podrška „uspjehu supruga“ i što će on i sav njen uspjeh pripisati sebi. Ali, to sve našu ženu ne ruši nego je jača, tako ona postaje samostalna i uspješna. Važno je samo ne odustat'', poručila je.

Profesorica Knežević napominje da je tajna uspjeha u činjenju dobrih djela kome god, kad god i kako god se to može, snivanju i intenzivnom radu na ostvarenju tog sna, komuniciranju jer se tako uvećava vlastita i energija drugih ljudi, ali i praćenju i prilagođavanju promjenama.

''Nije novac najvažniji kapital za početak. Bitna je ideja, zdravlje, upornost, volja i plan. Novac onda dolazi sam'', poručila je Knežević.

Dotakla se i pomoći pomoći na selu u Republici Srpskoj i izvora od kojih je, i sama dobivala poticaje za svoj posao na selu. Među njima su Agencija za promociju stranih ulaganja (FIPA), Investiciona razvojna banka, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo trgovine i turizma RS-a, Agencija za razvoj malih i srednjih poduzeća u RS-u, Razvojna agencija grada Banja Luka (Razvojne agencije pojedinih gradova), Fond za razvoj sela.

Profesorica Marija Knežević završila je Filozofski fakultet (grupa Filozofija i sociologija), magistarski (sociologija naselja: Urbana sociologija) i doktorske studije (Menadžment turizma i hotelijerstva) u Beogradu gdje je stekla i zvanje doktor znanosti o menadžmentu.

Potječe iz seoske obitelji s devetoro djece. Njen otac imao je 500 duluma zemlje kod Banje Luke i želju da mu djeca pomognu na imanju. Međutim, svi su se oni željeli školovati što je njega povrijedilo, te je sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustio njih i majku i otišao u Švicarsku na „privremeni rad“ i nije se javljao dvadesetak godina.

''Život nam je bio težak. Nismo bili siromašni, ali smo se morali sami školovati, a onda pomagati majci na imanju. Od nas devetoro - dvoje su doktori znanosti, troje su završili fakultete, a ostali više škole. Tijekom školovanja radili smo i jedni druge školovali, naučili smo da su za uspjeh u životu važni rad i pomaganje drugima'', priča ona.

Nakon završetka studija u Beogradu, udala se i zajedno s mužem vratila u Banju Luku. Dobila je mjesto profesorice u srednjim školama, ali suprug nije nikad dobio zaposlenje kao profesor geografije.

''Zbog njega sam stalno smišljala što dodatno da radimo, nisam željela da se osjeća kao „domaćica“. Sve sam to radila usput i smišljala dodatne aktivnosti, koje smo zajedno radili. Ubrzo smo imali i dvoje djece'', prisjeća se.

Osamdesetih godina radili su prve multilevele, od cirkularnih pisama do prodaje AMC posuđa. Prvi novac zaradili su u Privlaku kod Zadra gdje su tijekom ljeta držali tržnicu voća i povrća. Za dvije sezone držanja tržnice napravili su kuću s poslovnim prostorom u Banjoj Luci i kuću na moru. Zajedno s mužem osnovala je Trgovinu građevinskog materijala EKO&MMM i Stambenu zadrugu "Ekodom" i u periodu pred rat u BiH zapošljavali su oko 300 radnika u desetak stovarišta.

''Poslije rata specijalizirala sam se za obnovu kuća za povratnike i napravila više od tisuću kuća u BiH i bila među pet najvećih izvođača radova u BiH'', kazala je.

Posjeduje tri obiteljska hotela kod Banje Luke i seosko gosodatstvo na imanju roditelja gdje se bave proizvodnjom organske hrane, edukativnu farmu za učenike i studente i dom za starije osobe u kombinaciji s centrom za odvikavanje. Taj koncept je u tijeku, mada je za njega bila na takmičenju najboljih poslovnih ideja jugoistočne Europe u Budimpešti 2014. godine.

Ističe suradnju s udruženjima kao što je Sigurnosna kuća za žene, Centar za odvikavanje žena (u fazi otvaranja), Udruženje agronoma i turizmologa Rada, Fakultet za turizam i hotelijerstvo, Centar za razvoj sela te nekoliko udruženja žena.