Dolje u luci, barka me čeka...

Brojni štovatelji lika i djela Branimira Džonija Štulića često između sebe polemiziraju oko interpretacije njegovih pjesama. «Pit, i to je Amerika» spada među rijetke pjesme Azre koje nije napisao Štulić. Napisao ju je Mile Rupčić, a prema nekim interpretacijama, Pit (Pete) je Petar, emigrant kojeg umjesto zore koja rudi i sunca starog kraja očekuje prazan kovčeg u Illinoisu.

Današnja bh., ali i ostala ex-yu emigracija, nije toliko rokerski orijentirana, pa se na turbofolk programima kojim obiluje kablovska televizija može primjetiti u kojim je sjevernoameričkim mjestima prisutna značajna koncentracija emigranata s ovih područja. Butte (Idaho), Bowling Green (Kentucky), Utica (New York) su samo neki od gradova koje turbofolk pjevači posjećuju u okviru svojih grandioznih interkontinentalnih turneja.

Ovdje se ipak nećemo dotaknuti emigranata koji su u posljednjih dvadesetak godina napustili sunce rodnog kraja, već onih koji su to činili stotinjak godina ranije.

Neka na teoretičarima Azre ostane pitanje je li Pete zapravo Petar, ali je činjenica kako su još krajem 19. stoljeća, brojni bh. «Petri» preplavili Ameriku od New Yorka do Misisipija. Austrougarskim preuzimanjem BiH nakon Berlinskog kongresa 1875., brojnim stanovnicima BiH su se otvorila vrata brodskih kabina za višetjedni prekooceanski put.

Bh. emigranti su u Ameriku počeli pristizati već nakon američkog građanskog rata sredinom 19. stoljeća, ali su to bili pojedinačni i statistički zanemarivi slučajevi.

Ulaskom BiH u sastav države koja je svoje luke Trst i Rijeku povezala direktnim brodskim linijama sa SAD-om i Brazilom, točnije New Yorkom, Sao Paolom i Rio de Janeirom, trbuhom za kruhom Europu napušta značajan broj stanovnika.

Rijeka je početkom 20. stoljeća spadala među europske luke s najvećim brojem putnika prema Sjevernoj Americi. Njoj su gravitirali putnici s područja Hrvatske, Slovenije, sjeverne Italije, BiH, Mađarske, Češke i Slovačke, kao i ostalih vlasnika austrougarskih putovnica. Britanska brodarska kompanija Cunard je svakog drugog petka plovila direktno za New York.

Među brodovima koji su Rijeku povezivali s Amerikom je spadala i legendarna «Carpathia». Ovaj brod je i plovio iz New Yorka prema Rijeci kada je spasio preživjele putnike Titanica, na kojem su nažalost poginuli i Krupljani Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Husein Sivić i Redžo Delalić.

Obližnja luka Trst je također služila za povezivanje Europe s Amerikom putem brodara Lloyd Triestino. Detaljno popunjeni formulari američke imigracijske službe na otoku Ellis u New Yorku govore o porijeklu putnika s tih brodova. Austrijski Hrvati, Srbi, Bosanci i Hercegovci, kako su tad klasificirani emigranti s ovih područja, su zajedno s brojnim Mađarima i Skandinavcima privremeno ili stalno napuštali Europu.

Naseljavali su se uglavnom u gradovima kao što su Pittsburgh, Harrisburg, Milwaukee, St Louis ili Rochester koji su u to vrijeme bili jaki industrijski centri. Iseljavanje na prostore zapadno od rijeke Misisipi je bilo rijetko, zbog toga što su ti krajevi još uvijek bili rijetko naseljeni bez većih urbanih centara izuzev San Francisca.

Broj putnika u riječkoj luci je bio toliko velik da je austrougarska vlada primorala Cunard da u cijenu brodske karte uključi prijevoz putnika do alternativnih luka ukoliko na brodovima koji su pristajali u Rijeku nije bilo mjesta. Putnici su tako često morali putovati do Antwerpena, Lisabona, Cherbourga ili Southamptona kako bi se ukrcali na brod i otplovili prema Americi.

S obzirom na ogroman broj zainteresiranih za iseljavanje, SAD u Rijeci otvaraju konzulat kojeg je vodio, tada još nepoznati, Fiorello La Guardia, kasniji gradonačelnik New Yorka i kongresmen. La Guardia je po povratku u SAD radio i u imigracijskom centru na otoku Ellis kao prevoditelj za hrvatski jezik.

Nestankom austrougarske monarhije došlo je i do prekida direktnih brodskih linija Hrvatske sa SAD-om i Brazilom, tako da je privremeno došlo i do smanjenja broja emigranata na što je dobrim dijelom utjecao i I. svjetski rat.