Rezultati po autoru: Milo JUKIĆ

Za kraj ostavljam susret s Mešom i Ismetom. Kome treba navoditi njihova prezimena, tomu je uzalud pričati bilo što o njima. Nigdje nikog oko nas, prazno je i pusto. I tišina. S ovakvim je užitak i šutjeti.

„Na ovoj spomen ploči“, tako stoji, „ispisana su imena naši naj bolji i nikad nezaboravljeni komunista i dragi drugova koji su nevino stradali od munje groma“

Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ktitor manastira Veselinje, Veselin Naerlović, umro je 1993., i to, začudno, u zrakoplovu kojim je letio želeći posljednji put, makar i u jeku rata, vidjeti svoj kraj.

Na nekim od križeva još se vide i natpisi iz 19. stoljeća s i sad prisutnim prezimenima, a na jednom raspoznajem da je pokojnik, neki Petar Malić, umro „1814. od kughe“ i da je imao „godina 24“.

Daju mi bocu da probam, voda malo tukne na pokvarena jaja. Čekajte, ljudi, ovoliki grad, valjda ima vodovod? Ima, gospodine, tom vodom iz vodovoda nas truju! Pitajte bilo koga u Lukavcu, svi će vam to reći.

Pogledam malo bolje – pa to je isti onaj pop Drago! Obojica se smijemo: naravno da, koliko neznanih ljudi sretnem svakog ovakvog dana, u ovom što reže drva nije lako prepoznati onog u popovskoj odeždi.

Kao da gledam, makar nijedan od njih nije slikao džamije, neku od slika Julesa Dupréa ili Constanta Troyona… I da sam kojim slučajem musliman, učlanio bi se u prilučki džemat. Samo da me ovdje pokopaju.

I labudovima dosadno, kao da nemaju kalendar u glavi i ne znaju da će ljudi uskoro, čim prođe corona, ipak nagrnuti ovamo, pa pokušavaju zgrabiti svaki prst ili vrh cipele koji im se nađe blizu kljuna.

Za spašavanje Jure Keroševića od smrtne kazne, a pomilovao ga je kralj, zauzeo se čak i Miroslav Krleža, a 21. prosinac je, sve dok Jugoslaviji nije istekao rok, slavljen kao Dan rudara.

Elem, kad nam već corona ne da nikud, ne može nam zabraniti da Firencom prošećemo ovako. Gradom me vodi prijateljica Venesa, ona je tu na svom terenu; sve je tu, „samo“ treba zamisliti da je ljeto i da se corona nikad nije pojavila.

Ko je bez mašte ili ju je zaboravio u hotelskoj sobi, na ulazu na Vižulu zadužit će VR naočale, one sve fino vizualiziraju pa vidiš svaki detalj rimske vile iz vremena dok su se patriciji baškarili u njima i oko njih.

Riknuo hladnjak, vode nigdje, jedino ona boca „muške“. Elem, nema druge, natočim nju. I šta da kažem: kad je "golf" jurnuo, ma i uzbrdo sam morao kočiti, sve se propinje! :)

Ukratko, ja uspijevam prekoračiti ogradu, ali Daliborka hlačama kači za žilet žicu i… Upoznali se prije petnaest minuta, sad sam već u situaciji da je – a ne može drugačije nego polako i pažljivo – otpetljavam iz žice!

Zvao se Gaj Laberije, živio je u 2. stoljeću i ovjekovječen je dok u ruci drži kuglu ukrašenu mrežastim šestokutnicima, što Sinjani smatraju dokazom kako se na ovom području nogomet igrao prije nego bilo gdje u Europi.

Ovdje su, kao i u susjednom Bugojnu, dobrodušni partizani nakon posljednjeg rata dio svoje parcele bez ijedne riječi pobune ustupili za monumentalni spomenik šehidima.

Došli drugovi, poredani tanjuri, kad će ti stari: U ime Oca, i Sina, i Duha svetog, sa'ćemo reć' jedan Očenaš za našeg dragog druga Tita i našu Partiju… Hajd' rizikuj i ne pomoli se za Tita i Partiju!

Dok je bilo pruge, bilo je i ljudi, sad su to, realno, samo ostaci ostataka. To odlično ilustrira podatak s ploče na zidu crkvice u dvorištu: 12. X. 1947. tadašnji biskup dr. Petar Čule krizmao je u Hutovu čak 580 djevojčica i dječaka.

U dvorištu još jedan Bartholdijev  kip, Veliki držači svijeta, koji je izradio dvije godine prije smrti. I svi su ovdje ponosni na njega kao da im je svima  najbliži srodnik. Kako ono kažu u Mostu na Žepi: Valja rodit vezira! 

U Augustovom slučaju bilo je obostrano, ali samo do 4. stoljeća, kada kršćanstvo postaje službena religija Carstva. Naravno, kao da gledam: lete glave s kipova, lete kipovi s postolja, do prije minutu bio si bog, sad si ništa!

Zidine „Huseinove crkve“, kako je ovdje mnogi nazivaju, stvarno su impresivne, 35 x 20 metara, od krupnih sedrenih komada; ni uslikati ih nije lako, kamoli da ih bilo lako sagraditi, pogotovo na način kako se zidalo prije 600 godina.

Goethe je ovdje proživio burnu ljubavnu romansu s mladom plemkinjom Ulrikom von Levetzow. Godine 1821., kad se to desilo, on je imao 73, a Ulrike 17 godina. Odbila ga je, uzalud mu je bila i „Marianskolazenska elegija“, posvećena upravo njoj. 

Je li slučajno to što je Matija bio Korvin, iliti Gavran, a gavran mu bio i nasred grba, i što će gradom, makar i puno kasnije, zavladati Smail Gavran-kapetan? Ne znam da Počitelj ima grb, ali bi ga trebalo napraviti. Da se dva gavrana napokon pomire